Moj muž mi je dao samo 100 eura za Božić – pa sam ga naučila lekciju koju neće zaboraviti
“Sto eura? Za cijeli Božić? Damire, jesi li ti normalan?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala u novčanicu koju mi je pružio preko kuhinjskog stola. Djeca su se igrala u dnevnom boravku, a miris svježe pečenih kiflica širio se stanom. Damir je slegnuo ramenima, pogledao kroz prozor kao da ga se to ne tiče. “Znaš kakva je situacija na poslu, Ivana. Svi ste razmaženi. I ti i klinci. Treba biti skroman.”
Osjetila sam kako mi srce udara u sljepoočnicama. Nisam bila razmažena. Nisam sebi kupila ništa mjesecima. Sve što sam željela bio je normalan Božić za našu djecu – Anu, Leona i malu Saru. Da imaju kolače, bor, poklone, osmijehe. Da barem na jedan dan zaborave na probleme koje Damir i ja pokušavamo sakriti od njih.
“Sto eura nije dovoljno ni za bor, a kamoli za hranu i poklone!” povikala sam, ali Damir je već izlazio iz kuhinje. “Snađi se. Ti si uvijek bila kreativna,” dobacio je i zalupio vrata.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike prošlih Božića – smijeh, pjesma, miris sarme i vanilija kiflica. Sjetila sam se kako je mama uvijek govorila: “Ivana, žena drži tri kuta kuće.” Ali što kad muž ne drži ni onaj jedan?
Sljedeće jutro, dok su djeca još spavala, sjela sam za stol s papirom i olovkom. Napravila sam popis svega što nam treba: bor (najjeftiniji 30 eura), lampice (10 eura), pokloni (barem po 15 eura po djetetu), hrana (meso, povrće, kolači – nemoguće ispod 40 eura). Već sam bila u minusu.
Nazvala sam sestru Marinu. “Zamisli, dao mi je sto eura za cijeli Božić!”
“Ivana, pa to nije normalno! Dođi kod mene, napravit ćemo zajedno kolače. Imam i stari bor u podrumu, možeš ga posuditi.” Glas joj je bio topao, ali osjećala sam sram što moram tražiti pomoć.
Tog dana odlučila sam – napravit ću Božić s tih sto eura. Ali Damir će osjetiti što znači kad žena prestane biti nevidljiva.
Kupila sam najjeftiniji bor na placu – kriv, s rijetkim granama. Djeca su ga ukrašavala papirnatim ukrasima koje smo sami izrezivali. Poklone su dobili – Ana knjigu iz antikvarijata, Leon rabljenu loptu s Njuškala, a Sara plišanog medu kojeg mi je Marina dala od svoje djece.
Hrana? Sarma bez mesa, samo s rižom i povrćem. Kolači? Kiflice od margarina i pekmeza koji sam sama ukuhala ljetos.
Na Badnjak je Damir došao kući kasno, umoran i nervozan. Pogledao je bor i kiselo se nasmijao. “Što je ovo? Nema ni lampica kako treba!”
“To si nam omogućio,” rekla sam tiho. “Sve si vidio na papiru kad si mi dao novac. Djeca su sretna jer smo zajedno. A ti? Jesi li ti sretan?”
Damir je šutio. Djeca su ga povukla za ruku: “Tata, dođi gledati film s nama!” Sjeli smo svi na kauč pod tanku dekicu. Ana je šaptom pitala: “Mama, zašto tata plače?”
Te noći Damir nije mogao zaspati. Čula sam ga kako uzdiše u mraku.
Ujutro me probudio miris kave. Damir je sjedio za stolom s crvenim očima.
“Ivana… oprosti. Bio sam sebičan. Nisam shvatio koliko ti daješ svaki dan. Nisam shvatio koliko vrijedi tvoj trud dok nisam vidio kako izgleda Božić bez tebe kao čarobnice.” Uzeo me za ruku prvi put nakon dugo vremena.
“Nije stvar u novcu, Damire,” rekla sam tiho. “Stvar je u poštovanju. U tome da znaš što znači biti obitelj. Da znaš cijeniti ono što imaš prije nego što to izgubiš.”
Damir je otišao do bankomata i donio još novca – koliko je mogao skupiti. Otišli smo zajedno po kolače kod susjede Mirele, kupili još nekoliko sitnica za djecu i napokon svi zajedno okitili bor lampicama koje su bljeskale kao nada.
Nije to bio savršen Božić iz reklama, ali bio je naš – iskren, skroman i pun ljubavi koju smo skoro zaboravili.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena šuti i trpi jer nas uzimaju zdravo za gotovo? Koliko nas mora napraviti čudo s malo ili nimalo da bi netko napokon shvatio našu vrijednost?