Moj muž je doveo kući svog sedmogodišnjeg sina: Ne znam što da radim
“Ne mogu vjerovati da si to napravio bez da si mi rekao!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala Ivana kako stoji na pragu s dječakom za ruku. Mali je imao krupne smeđe oči, pogled mu je bio uplašen, a ruksak na leđima prevelik za njegovo sitno tijelo.
Ivan je izbjegavao moj pogled. “Nisam imao izbora, Marija. Nataša ga više ne može čuvati. Poslala ga je meni. On je moj sin. Naš sin sada.”
U tom trenutku, sve ono što sam mislila da znam o svom braku, o svom životu, raspršilo se kao staklo pod čekićem. Nisam znala ni za Natašu, ni za dijete. Ivan je uvijek bio zatvoren čovjek, ali ovo… Ovo je bilo previše.
“Zašto mi nisi rekao? Godinama smo zajedno! Kako si mogao skrivati nešto ovako veliko?”
Ivan je sjeo na rub kauča, glavu spustio među dlanove. “Bojao sam se da ćeš otići. Bojao sam se da ćeš me mrziti. Ali sad nemam izbora. Nataša se seli u Njemačku zbog posla, nema nikoga osim mene.”
Dječak je stajao u hodniku, šutio i gledao u pod. Osjetila sam kako mi srce puca – ne zbog Ivana, nego zbog tog djeteta koje nije tražilo da bude ovdje, koje nije tražilo ovu zbrku.
Taj dan sam provela u magli. Zvala sam svoju najbolju prijateljicu Lejlu, jedinu osobu kojoj sam mogla reći sve.
“Marija, moraš odlučiti što ti je važnije – Ivan ili tvoja povrijeđena ponos?” rekla mi je tiho preko telefona. “Ali imaš pravo biti ljuta. Ovo nije mala stvar.”
Noći su postale duge i besane. Ivan je pokušavao razgovarati sa mnom, ali svaki put kad bih ga pogledala, vidjela bih laži koje su godinama stajale između nas. Dječak – Luka – bio je tih, povučen. Prvih dana nije htio jesti ništa osim kruha i jogurta. Kad bih mu pokušala prići, povukao bi se kao ranjena životinja.
Moja majka, kad sam joj ispričala što se dogodilo, samo je uzdahnula: “Muškarci su uvijek isti. Ali dijete nije krivo, Marija. Sjeti se toga.”
Pokušavala sam biti pravedna. Pripremala sam Luki doručak, vodila ga u školu, ali osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Ivan je postao još tiši, a između nas se stvorio zid koji nismo znali prijeći.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Luka je došao do mene i tiho rekao: “Teta Marija… hoćeš li me ti voljeti kao što voliš Ivana?”
Zastala sam s tanjurom u ruci. Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što reći – nisam znala volim li više ikoga u toj kući.
“Luka… ja ću se truditi biti dobra prema tebi,” uspjela sam izustiti.
Te riječi su me proganjale cijelu noć. Jesam li ja loša osoba jer ne mogu odmah zavoljeti to dijete? Jesam li izdajica vlastitih osjećaja ako ostanem?
Ivan je pokušavao popraviti stvari na svoj način – kupovao mi cvijeće, kuhao večere, ali sve to mi je izgledalo kao slaba isprika za godine šutnje i tajni.
Jednog dana, dok sam čekala Luku ispred škole u Sarajevu (jer smo se preselili zbog Ivanova posla), prišla mi je njegova učiteljica, gospođa Selma.
“Znate li da Luka često crta vašu obitelj? Uvijek ste svi zajedno na slici,” rekla mi je s osmijehom.
Te večeri gledala sam Luku kako slaže igračke na tepihu i shvatila da on samo želi pripadati negdje. Da mu nije važno tko mu je prava majka – važno mu je tko će biti uz njega kad ima noćne more ili kad padne s bicikla.
Ali što je sa mnom? Što je s mojim snovima o vlastitoj djeci? O braku bez tajni? O povjerenju?
Jedne noći Ivan me zagrlio i šapnuo: “Znam da sam pogriješio. Ali molim te, nemoj nas ostaviti. Luka te treba više nego ikad.”
Plakala sam dugo te noći. Nisam imala odgovore. Samo tisuću pitanja i osjećaj da više nikad ništa neće biti isto.
Danas sjedim za kuhinjskim stolom i gledam Luku kako piše zadaću. Ivan pere suđe i povremeno me pogleda s nadom u očima. Još uvijek ne znam što će biti sutra.
Može li ljubav pobijediti izdaju? Može li srce pronaći mjesto za dijete koje nije tvoje? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Što biste vi napravili na mom mjestu?