Moj dom, tvoja pravila? – Obiteljska drama između četiri zida
“Znaš li ti koliko sam ja radila za ovaj stan? Koliko sam puta preskočila ručak da bih uštedjela za ratu kredita?” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala u nered koji me dočekao. Na stolu su bile prazne limenke piva, na kauču bratova jakna, a iz kuhinje se širio miris pržene ribe. Nisam ni stigla skinuti cipele.
“Ajde, smiri se, nije kraj svijeta,” odgovorio je moj brat Dario, sjedeći na mom kauču kao da je njegov. “Mama je rekla da mogu ostati dok ne nađem nešto svoje.”
Okrenula sam se prema majci. Stajala je u hodniku, ruke prekrižene, pogled tvrd. “Ana, on je tvoj brat. Nema gdje drugo. Ti imaš stan, možeš mu pomoći.”
“Imam stan jer sam radila dvije smjene godinama! Ti si mi rekla da je to moj dom, a sad ga dijelim bez pitanja?”
Majka je slegnula ramenima. “Obitelj je obitelj. Svi pomažemo kad treba.”
Ali gdje su bili svi kad sam ja trebala pomoć? Kad sam molila da mi posude za prvu ratu kredita, svi su imali svoje probleme. Kad sam plakala jer nisam znala hoću li imati za režije, nitko nije pitao treba li mi išta. Sad kad sam napokon stala na noge, moj stan postaje sklonište za sve njihove promašaje.
Dario je uvijek bio zlatno dijete. Kad je upao u dugove zbog kladionice, mama mu je platila sve. Kad je izgubio posao, tata mu je našao novi preko veze. A ja? Ja sam uvijek bila ta koja mora sama.
“Ana, nemoj biti sebična,” nastavila je majka. “Dario nema nikoga osim nas.”
“A ja? Ja sam valjda tu samo da rješavam tuđe probleme?”
Dario se nasmijao. “Ajde, ne dramatiziraj. Bit ću ovdje samo par tjedana.”
Par tjedana pretvorilo se u tri mjeseca. Svaki dan kad bih došla kući s posla, nalazila bih ga pred televizorom ili kako kuha nešto što smrdi po cijelom stanu. Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Prijateljica Ivana me zvala na kavu: “Ana, moraš nešto poduzeti. To nije fer prema tebi.”
Ali što da radim? Ako ga izbacim, majka će me proglasiti čudovištem. Ako šutim, poludjet ću.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, Dario je izašao za mnom.
“Znaš, nisam ja tražio da mi život bude ovakav,” rekao je tiho.
“Nisi ni pokušao promijeniti ga,” odgovorila sam.
Pogledao me s tugom koju nisam očekivala.
“Možda nisam znao kako. Ti si uvijek bila jača od mene.”
Te riječi su me pogodile više nego što bih priznala. Ali nisam mogla zaboraviti sve neprospavane noći zbog kredita, sve trenutke kad sam bila sama protiv svega.
Sljedećeg dana nazvala sam majku.
“Mama, ovo više ne ide. Dario mora pronaći drugo rješenje. Ja ne mogu ovako živjeti.”
S druge strane tišina.
“Znaš li ti koliko si postala hladna?” rekla je napokon.
“Znam koliko sam postala umorna,” odgovorila sam.
Nakon tog razgovora danima nisam spavala. Osjećala sam se krivom i izdano u isto vrijeme.
Dario je otišao nakon još dva tjedna. Ostavio je poruku na stolu: “Hvala ti što si me trpila. Znam da ti nije bilo lako. Nadam se da ćeš jednom moći oprostiti meni i mami.”
Stan je napokon bio samo moj, ali osjećaj olakšanja bio je pomiješan s gorčinom.
Na obiteljskom ručku mjesec dana kasnije nitko nije spomenuo što se dogodilo. Svi su pričali o vremenu i cijenama u trgovini. Samo me baka potapšala po ruci i šapnula: “Nisi ti kriva što si naučila reći ne.”
Ponekad se pitam – jesam li stvarno sebična ili samo umorna od toga da uvijek budem ona koja nosi sve na svojim leđima? Koliko dugo čovjek može biti jak prije nego što pukne?