Mjesec dana do odlaska: Odluka moje svekrve
“Imaš mjesec dana da se iseliš iz moje kuće, Ajla.” Glas gospođe Ljubice odjekivao je kroz hodnik, hladan i oštar kao zimski vjetar što prolazi kroz prazne sobe. Stajala sam na pragu dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja mi se tresla u rukama. Pogledala sam Dinu, mog muža, tražeći u njegovim očima barem tračak podrške, ali on je samo šutio, gledajući u pod kao da tamo može pronaći odgovore koje nije imao hrabrosti izgovoriti.
“Mama, molim te…” pokušao je Dino tiho, ali Ljubica ga je prekinula podignutom rukom. “Ne, dosta je. Ovo više ne mogu trpjeti. Tvoja žena… ona nije za ovu kuću.”
Nikad nisam mislila da će doći do ovoga. Kad sam prije dvije godine iz Sarajeva došla u Zagreb zbog Dina, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi život. Ljubica me na početku dočekala s osmijehom, pričala mi o svojim mladim danima u Mostaru, nudila mi baklavu i kafu. Ali s vremenom, osmijeh je nestao, a riječi su postale oštrije. Svaki moj pokušaj da joj se približim završio bi hladnim pogledom ili pasivno-agresivnim komentarom.
“Ajla, znaš li ti kuhati sarmu? Kod nas se to drugačije radi nego kod vas u Bosni,” znala bi reći pred Dinom i njegovom sestrom Ivanom. Ivana bi se samo nasmijala i promijenila temu, ali meni bi srce preskočilo od nelagode.
Dino i ja smo štedjeli za svoj stan, ali život u Zagrebu nije lak. On radi kao informatičar, ja sam tek nedavno našla posao u jednoj knjižari. Svekrva nam je dopustila da ostanemo kod nje dok ne stanemo na noge. Ali sada… sada imam mjesec dana da pronađem novi dom.
Te noći nisam mogla spavati. Dino je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto ništa nisi rekao?” šapnula sam kroz suze.
“Ajla… znaš kakva je mama. Ne mogu joj proturječiti. Ona je uvijek bila takva. I tata je šutio cijeli život.”
“Ali ti nisi tvoj otac!” povikala sam tiho, pazeći da nas Ljubica ne čuje. “Mi smo obitelj! Zar ne vidiš da nas razdvaja?”
Dino je samo uzdahnuo i povukao se još dublje u sebe.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ljubica bi me gledala kao uljeza, a Ivana je dolazila sve rjeđe. Jednog popodneva dok sam slagala rublje, čula sam Ljubicu kako razgovara telefonom s prijateljicom:
“Ma znaš ti mene, nisam ja protiv Ajle… ali ona nikad neće biti kao naša cura. Nema ona našu krv. Dino je slijep od ljubavi, ali ja neću dozvoliti da mi razbije obitelj.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam bila dovoljno dobra jer sam iz druge zemlje, jer nisam odrasla na istim ulicama kao oni? Zar ljubav nije dovoljna?
Jedne večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom. Sjele smo u obližnji kafić na Jarunu.
“Ivana, reci mi iskreno… što sam napravila krivo?”
Ivana je uzela gutljaj kave i pogledala me sažaljivo. “Nisi ti ništa kriva, Ajla. Mama je uvijek bila posesivna prema Dini. Nakon što je tata umro, postala je još gora. Boji se da će ga izgubiti ako se potpuno veže za tebe. I… znaš kako to ide kod nas – krv nije voda.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali ja volim Dina… i trudim se biti dio ove obitelji. Zar to ništa ne znači?”
Ivana je slegnula ramenima. “Za mamu očito ne znači.”
Vratila sam se kući kasno te večeri i zatekla Ljubicu kako sjedi sama u kuhinji.
“Ajla,” rekla je tiho, “znam da misliš da sam zla žena. Ali ja samo želim najbolje za svog sina. Ti si dobra cura, ali nisi naša. Dino treba nekoga tko razumije našu tradiciju, naš način života…”
Nisam više imala snage raspravljati se. Samo sam ustala i otišla u sobu.
Prolazili su dani, a Dino i ja smo obilazili oglase za stanove koje si nismo mogli priuštiti. Svaki put kad bih spakirala još jednu kutiju svojih stvari, osjećala sam se sve manje vrijednom.
Tjedan dana prije isteka roka, Dino je došao kući ranije s posla.
“Ajla… našao sam mali stan na Trešnjevci. Nije puno, ali možemo si ga priuštiti dok ne skupimo za nešto bolje.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade.
“Hoćeš li poći sa mnom?” pitao je tiho.
Nisam mu odgovorila odmah. Pogledala sam oko sebe – slike s vjenčanja na polici, poklonjene šalice od Ljubice iz vremena kad me još voljela ili se barem pretvarala da me voli.
“Hoću,” rekla sam napokon.
Na dan selidbe Ljubica nije izašla iz svoje sobe. Ivana nam je pomogla nositi kutije do auta.
Kad smo krenuli prema vratima, zastala sam još jednom i pogledala unatrag.
Možda nikad neću biti ‘njihova’, možda nikad neću ispuniti očekivanja ove obitelji, ali znam da sam dala sve od sebe.
Sada sjedim u našem malom stanu na Trešnjevci i pišem ovu priču dok Dino spava pored mene.
Pitam se: Koliko obitelji mora biti slomljeno zbog ponosa i straha? Je li krv zaista važnija od ljubavi? Što vi mislite?