Mislila sam da radi prekovremeno, a on je iznajmio stan pet ulica dalje

“Zašto opet kasniš, Dario?” pitala sam ga tiho, dok je spuštao ključeve na komodu. Pogledao me umorno, ali s blagim osmijehom, onim koji me uvijek razoružavao. “Znaš kako je u arhitekturi, Ana. Klijenti se sjete svega u zadnji čas. Moram završiti nacrte do sutra.” Uzdahnuo je, skinuo kaput i poljubio me u čelo. Mirisao je na kišu i nešto strano, ali nisam tome pridavala pažnju. Vjerovala sam mu. Bila sam sigurna da je umoran, ali sretan što je doma. Donio je tulipan, moj omiljeni cvijet, i zahvalio na večeri. Sve je bilo kako treba.

Ali onda je došao taj četvrtak. Kiša je padala, a ja sam žurila iz banke prema tramvajskoj stanici. U prolazu sam ga ugledala. Stajao je ispred stare zgrade u Gundulićevoj, pet ulica od našeg stana. Nije me vidio. Smijao se, razgovarao s nekom ženom, visokom, crne kose. Držala ga je za ruku. U tom trenutku svijet mi se okrenuo. Nisam mogla disati. Sakrila sam se iza kioska, gledala ih kako ulaze zajedno u zgradu. Srce mi je tuklo kao ludo. “Možda je to klijentica”, pokušala sam se uvjeriti, ali nešto u njegovom pogledu, u načinu na koji ju je dotaknuo, govorilo je suprotno.

Te noći nisam spavala. Dario je došao kasno, tiho, kao da ne želi probuditi ni mene ni naše dvoje djece. Ujutro sam ga gledala kako pije kavu, kako se smiješi našem sinu Filipu, kako nježno popravlja kćerki Luciji pletenicu. Sve je izgledalo savršeno, ali ja sam znala da nešto nije u redu. Počela sam sumnjati u svaki njegov pokret, svaku poruku na mobitelu, svaki izgovor o poslu. Nisam imala dokaza, samo osjećaj koji me izjedao iznutra.

Tjedan dana kasnije, odlučila sam ga pratiti. Osjećala sam se kao lik iz jeftine sapunice, ali nisam mogla drugačije. Vidjela sam ga kako izlazi iz ureda, ali nije krenuo prema našem stanu. Otišao je prema onoj istoj zgradi u Gundulićevoj. Srce mi je stalo. Pričekala sam nekoliko minuta, a onda sam se odvažila i pozvonila na portafon. Nitko se nije javio. Stajala sam tamo, mokra od kiše, ponižena, ali odlučna da saznam istinu.

Sljedećih dana postala sam opsjednuta. Provjeravala sam njegove džepove, mirisala košulje, gledala račune. Pronašla sam račun za najam stana na ime neke Ivane Kovačević. Nije bilo sumnje. Suze su mi tekle niz lice dok sam sjedila na podu kupaonice, držeći taj papir kao dokaz svega što sam izgubila.

Nisam znala što da radim. Razgovarala sam s prijateljicom Mirelom, koja je prošla kroz sličnu situaciju. “Ana, moraš mu reći što znaš. Ne možeš živjeti u laži”, savjetovala me. Ali kako? Kako reći čovjeku kojeg voliš, s kojim imaš djecu, da znaš za njegovu izdaju?

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam nasuprot njega za kuhinjski stol. “Dario, moramo razgovarati.” Pogledao me iznenađeno, ali nije ništa rekao. “Znam za Ivanu. Znam za stan. Znam da me varaš.” Lice mu je problijedjelo. Nije pokušao lagati. Samo je sjeo, spustio glavu i šutio. “Zašto, Dario? Zar ti nismo dovoljni?” Glas mi je drhtao, suze su mi klizile niz obraze.

“Ana, nisam htio da ovako saznaš. Sve je počelo slučajno, nisam planirao…” Glas mu je bio tih, slomljen. “Osjećao sam se izgubljeno, posao me gušio, ti si bila stalno s djecom, nisam znao kako ti prići. Ivana me slušala, razumjela…”

“A ja? Ja te nisam slušala? Nisam te razumjela?” viknula sam, osjećajući kako mi se srce raspada. “Zar ti je bilo lakše lagati mi svaki dan, gledati me u oči i pretvarati se da je sve u redu?”

Dario je šutio. Zrak između nas bio je težak, gust od neizrečenih riječi. “Što sad?” pitala sam, glasom koji više nije bio moj. “Što ćemo s djecom? S nama?”

“Ne znam, Ana. Ne znam više ništa”, odgovorio je, a u njegovim očima sam vidjela strah, tugu, ali i olakšanje što je istina napokon izašla na vidjelo.

Proveli smo sate u tišini, svatko sa svojim mislima. Djeca su spavala, a naš svijet se raspadao. Sljedećih dana pokušali smo razgovarati, ali povjerenje je bilo uništeno. Nisam znala mogu li mu ikada oprostiti. On se iselio u onaj stan, a ja sam ostala s djecom. Filip je pitao gdje je tata, a ja nisam znala što da kažem. Lucija je plakala svaku noć, tražeći njegov zagrljaj.

Moji roditelji su me podržali, ali osjećala sam se sama kao nikad prije. Ljudi su šaputali po zgradi, susjeda Jasmina me gledala sažaljivo, a ja sam se trudila hodati uspravno, zbog djece. Mirela mi je donosila kolače i pričala viceve, pokušavajući me nasmijati. Ali ništa nije moglo ispuniti prazninu koju je Dario ostavio.

Dani su prolazili, a ja sam učila živjeti bez njega. Pronašla sam posao u knjižnici, upoznala nove ljude, polako vraćala vjeru u sebe. Djeca su rasla, navikla se na novi život. Dario je dolazio vikendom, pokušavao biti dobar otac, ali između nas više nije bilo ničega osim prošlosti.

Ponekad se pitam, jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li bila previše posvećena djeci, premalo njemu? Ili je on jednostavno tražio izlaz iz vlastitih strahova? Ne znam. Znam samo da sam preživjela. Da sam jača nego što sam mislila. I da nikad više neću dopustiti da me laži unište.

Možda je najteže oprostiti sebi što nisam ranije otvorila oči. Ali možda je to i jedini način da krenem dalje. Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno vjerovati nakon ovakve izdaje?