Miris svježeg kruha i gorčina neizgovorenih riječi – priča Lejle iz sarajevske kuhinje
“Lejla, opet si zaboravila kupiti jogurt!” Amir je bacio pogled na stol, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Nije to bio prvi put da mi prigovara zbog sitnica, ali večeras je u njegovom glasu bilo nešto drugačije – nešto što me zaboljelo dublje nego inače.
Stajala sam kraj štednjaka, rezala svježi kruh koji sam sama ispekla, a miris se širio cijelim stanom. Taj miris me uvijek podsjećao na djetinjstvo kod nane u Vogošći, na tople ruke koje su mijesile tijesto i smijeh koji je ispunjavao kuću. Ali sada, u ovoj našoj kuhinji u Sarajevu, miris kruha bio je jedino što je još imalo toplinu.
“Nije kraj svijeta, Amire. Sutra ću kupiti jogurt,” pokušala sam smiriti situaciju, ali on je samo odmahnuo glavom i sjeo za stol, zureći u telefon. Tišina je bila gusta, kao da će nas ugušiti. Naša kćerka Hana je crtala za stolom, povremeno me pogledavala ispod obrva, osjećajući napetost.
“Mama, hoćeš li mi pomoći oko zadaće kasnije?” upitala je tiho.
“Naravno, dušo,” odgovorila sam s osmijehom koji je bio više za nju nego za mene samu.
Amir je odložio telefon i pogledao me ravno u oči. “Lejla, zar ti nije dosta ovako? Svaki dan isto. Ti šutiš, ja šutim. Kao da smo stranci pod istim krovom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru u oči, ali nisam htjela plakati pred Hanom. “Što želiš da kažem? Da vrištim? Da se svađamo pred djetetom?”
On je uzdahnuo i ustao od stola. “Ne znam više ni šta želim. Samo znam da ovako ne mogu.”
Vrata spavaće sobe su se zalupila za njim. Hana me gledala velikim smeđim očima. “Mama, tata te voli, zar ne?”
Kleknula sam pored nje i zagrlila je. “Naravno da voli, dušo. Samo… odrasli ponekad zaborave kako se razgovara.”
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na leđima i gledala u tamu sobe. Sjećanja su navirala – prvi put kad smo Amir i ja zajedno pekli kruh, smijali se dok nam je brašno letjelo po cijeloj kuhinji; prve godine braka kad smo sanjali o velikoj obitelji i kući punoj djece i smijeha.
Ali život nije bio bajka. Amir je izgubio posao prošle godine kad se firma zatvorila zbog krize. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi, ali plaća nije bila dovoljna za sve račune i kredite. On je postao nervozan, povukao se u sebe. Ja sam pokušavala biti jaka zbog Hane, zbog nas svih.
Sutradan sam otišla na posao s podočnjacima do poda. Kolegica Sanja me dočekala s kavom i zabrinutim pogledom.
“Lejla, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi oka sklopila.”
“Ma znaš kako je… problemi kod kuće,” pokušala sam se nasmijati.
Sanja me zagrlila. “Ako trebaš pričati, tu sam. Znaš da sam prošla kroz isto s Edinom. Nije lako kad muž izgubi posao. Svi misle da žene mogu sve izdržati, ali nije to baš tako.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi. Možda stvarno nisam morala sve izdržati sama.
Kad sam došla kući, Amir je sjedio za stolom s Hanom i pomagao joj oko matematike. Pogledao me umorno, ali bez ljutnje.
“Lejla, možemo li razgovarati večeras? Bez Hane?”
Kimnula sam glavom.
Navečer smo sjeli za isti onaj stol gdje smo nekad zajedno pili kavu i planirali budućnost.
“Znam da nisam bio fer prema tebi,” rekao je tiho. “Ali osjećam se beskorisno otkad ne radim. Kao da više nisam muškarac kakvog si zaslužila.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. “Amire, nisi ti manje vrijedan zato što si izgubio posao. Ali ne mogu više sama nositi sve ovo. Trebam te – ne samo kao nekog tko donosi novac, nego kao partnera, prijatelja… kao čovjeka koji će sa mnom dijeliti teret i radost života.”
Dugo smo šutjeli.
“Možda bismo trebali potražiti pomoć,” predložila sam napokon. “Ili barem razgovarati s nekim tko nas može saslušati bez osude.”
On je klimnuo glavom i prvi put nakon dugo vremena uhvatio me za ruku.
Te noći smo dugo pričali – o strahovima, o snovima koje smo zakopali pod svakodnevnim brigama, o tome kako smo zaboravili jedno drugo usred borbe za preživljavanje.
Sljedećih tjedana počeli smo zajedno šetati po Vilsonovom šetalištu nakon večere, razgovarati o sitnicama i velikim stvarima. Nije bilo lako – bilo je dana kad bih poželjela pobjeći iz vlastite kože – ali barem više nismo šutjeli.
Jedne večeri Hana nas je zagrlila oboje i rekla: “Vi ste moji heroji.” Tada sam shvatila da vrijedi boriti se – ne samo zbog nje, nego i zbog nas.
Ponekad se pitam: Koliko kompromisa vrijedi napraviti prije nego što izgubimo sebe? I gdje je granica između borbe za obitelj i borbe za vlastitu sreću? Što vi mislite – treba li uvijek šutjeti radi mira u kući ili ponekad treba viknuti istinu pa makar boljela?