Mama u Sedamdesetima: Kad Sam Je Dovela K Sebi, Sve Se Promijenilo

“Zašto si opet ostavila šalicu na stolu? Koliko puta sam ti rekla da se to odmah opere!” – mamim glas parao je tišinu mog dnevnog boravka. Stajala sam nasred kuhinje, s rukama punim veša, i osjećala kako mi srce lupa od nelagode. Nije prošlo ni mjesec dana otkako sam mamu dovela k sebi, a već sam osjećala da mi dom više nije moj.

Sve je počelo prošle zime. Tata je preminuo nakon duge bolesti, a mama je ostala sama u stanu na Ilidži. Zvala me svako jutro, pričala o praznini, o tišini koja je guši. “Ajla, ne mogu više sama. Sve mi je teško. Dođi, molim te.” Nisam mogla ignorirati njezine suze. Suprug Dario i ja smo razgovarali dugo u noć. “Ajla, znaš da radim do kasno. Neću moći puno pomoći oko nje. Djeca su već dovoljno zahtjevna…”

Ali nisam imala srca ostaviti je samu. “To je moja mama, Dario. Ne mogu je ostaviti da vene sama u onom stanu.” Djeca, Lejla i Filip, bili su uzbuđeni na početku. “Baka će nam pričati priče!” vikali su. Ali ubrzo su shvatili da baka nije ona ista vesela žena s ljetovanja na Jadranu.

Prvi tjedni bili su puni nespretnosti. Mama je stalno prigovarala: “Zašto djeca ne jedu supu? U moje vrijeme nije bilo biranja!” ili “Ova vaša televizija stalno trešti! Kako možete tako živjeti?” Dario je šutio, ali vidjela sam mu na licu da mu smeta. Navečer bi mi šapnuo: “Ajla, moramo postaviti neka pravila. Ne možemo svi hodati na prstima zbog nje.”

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, mama je došla do mene i tiho rekla: “Znaš, Ajla, tvoj otac nikad nije dopuštao ovakav nered po kući.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Mama, ovo nije tvoja kuća. Ovdje svi živimo zajedno i moramo se prilagoditi jedni drugima.” Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce.

Sukobi su postajali sve češći. Jednog popodneva Lejla je dojurila uplakana: “Baka mi je rekla da sam razmažena! Samo zato što nisam pojela grah!” Filip je izbjegavao dnevni boravak kad bi baka bila tamo. Dario je sve više vremena provodio na poslu ili u garaži.

Jednog dana, dok sam kuhala ručak, čula sam kako mama razgovara s mojom susjedom Vesnom na balkonu: “Ajla nikad nema vremena za mene. Sve joj je važnije od mene. Da bar nisam dolazila…” Osjetila sam kako mi suze naviru. Zar sam stvarno tako loša kćerka?

Pokušala sam razgovarati s njom: “Mama, znam da ti je teško, ali i meni je. Pokušavam balansirati između tebe, djece i Darija…” Prekinula me: “Ti si uvijek bila previše popustljiva prema svima osim prema meni.”

Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Odlazila bih ranije na posao, vraćala se kasnije. Djeca su bila nervozna, Dario hladan. Jedne večeri me dočekao u kuhinji: “Ajla, ovo više nema smisla. Svi smo napeti. Djeca su nesretna, ti si iscrpljena, a tvoja mama očito nije zadovoljna ovdje. Moraš nešto odlučiti.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam mamu kako sjedi sama u mraku dnevne sobe i gleda stare fotografije. Sjetila sam se svih onih noći kad me kao dijete grijala uz sebe kad bih imala noćne more.

Sljedećeg jutra sjela sam s njom za stol: “Mama, možda bi ti bilo bolje da se vratiš u svoj stan? Mogu ti pomoći oko svega što treba…” Pogledala me s nevjericom: “Hoćeš me izbaciti? Nakon svega što sam učinila za tebe?”

Plakala je cijeli dan. Djeca su bila zbunjena, Dario potiho zadovoljan što će se stvari vratiti na staro. Ja sam osjećala samo prazninu i krivnju.

Nakon nekoliko dana mama je pristala vratiti se kući uz moju pomoć i redovite posjete. Ali nešto se među nama zauvijek promijenilo.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam je dovela k sebi? Ili što nisam imala više strpljenja? Koliko zapravo dugujemo svojim roditeljima kad ostarimo – i gdje prestaje žrtva a počinje pravo na vlastiti mir?