Mama mi ne želi dati stan od bake – kad ljubav i nasljedstvo postanu rat
“Ne možeš ti još useliti u taj stan, Lucija!” viknula je mama, tresući rukama šalicu kave tako da je malo prolila po stolnjaku. “Nije još vrijeme. I ne želim više o tome razgovarati!”
Stajala sam nasred dnevnog boravka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Bilo je to već deseti put da pokušavam s mamom razgovarati o stanu koji mi je baka ostavila. Prošle su dvije godine otkako je baka Marija umrla, a ja još uvijek živim u podstanarskoj sobi na Trešnjevci, dok stan u centru Zagreba zjapi prazan. Svaki put kad bih skupila hrabrosti i pokrenula tu temu, završilo bi ovako – svađom, suzama i osjećajem da sam najgora kćer na svijetu.
“Mama, to je moj stan. Baka mi ga je ostavila. Znaš da ne mogu više plaćati ovu skupu sobu, a ti… ti ga držiš praznog!” glas mi je zadrhtao, ali nisam htjela odustati. Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam im dala da poteku.
Mama je samo slegnula ramenima i okrenula se prema prozoru. “Ne razumiješ ti ništa. Tvoja baka… ona bi htjela da svi budemo zajedno, a ne da se svađamo oko nekakvog stana.”
“Ali mama, nije to ‘nekakav stan’, to je moj dom!” povisila sam glas, a onda ga brzo stišala kad sam vidjela kako joj lice postaje tvrdo kao kamen. “Zašto mi to radiš? Zašto ne mogu imati ono što mi pripada?”
Nije odgovorila. Samo je šutjela, zureći kroz prozor kao da će joj sivi zagrebački oblaci dati odgovor koji meni ne želi reći.
Tog dana sam prvi put osjetila nešto što me prestravilo – ljutnju prema vlastitoj majci. Do tada sam uvijek bila ona koja popušta, koja razumije, koja opravdava. Ali sada… sada sam osjećala izdaju. Kao da mi je netko iščupao komad srca i bacio ga pod noge.
Navečer sam nazvala sestru Anu. “Ana, molim te, reci mi što da radim. Ne mogu više ovako. Mama mi ne želi dati stan, a ja nemam gdje živjeti.”
Ana je uzdahnula s druge strane linije. “Znaš kakva je mama. Ona još uvijek misli da će se baka vratiti. Još uvijek joj nije oprostila što je stan ostavila tebi, a ne njoj ili meni.”
“Ali to nije moja krivnja! Nisam ja tražila da mi ga ostavi! Samo želim… samo želim imati svoj dom. Zar je to previše?”
Ana je šutjela nekoliko trenutaka. “Možda bi trebala otići kod odvjetnika. Znam da zvuči grozno, ali možda je to jedini način.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što smo prošle mama i ja. O tome kako me tješila kad sam kao mala imala noćne more, kako me učila kuhati sarmu i kako smo zajedno plakale kad je tata otišao. I sad… sad smo neprijatelji zbog četiri zida i jednog starog ormara.
Sljedećih tjedana pokušavala sam izbjeći sukobe, ali svaki put kad bih došla kod mame na ručak, osjećala sam napetost u zraku. Čak je i moj mlađi brat Ivan izbjegavao razgovor o stanu. Svi su šutjeli, kao da će problem nestati ako ga ignoriramo.
Jednog popodneva, dok sam sjedila u tramvaju na putu kući, dobila sam poruku od susjede iz bakine zgrade: “Lucija, netko je opet pokušao provaliti u stan. Trebala bi doći pogledati.”
Srce mi je preskočilo. Odmah sam otišla do stana. Vrata su bila izgrebana, brava oštećena. U tom trenutku sam shvatila – ne mogu više čekati. Ne mogu više biti dobra kćer koja šuti i trpi.
Sutradan sam otišla kod odvjetnice Mirele. Ispričala sam joj sve – od bakine oporuke do maminih suza i obiteljskih ručkova koji su završavali tišinom.
Mirela me pogledala ozbiljno. “Lucija, imaš pravo na taj stan. Oporuka je jasna. Ali moraš biti spremna na to da će ovo dodatno narušiti vaš odnos. Jesi li sigurna da to želiš?”
Nisam znala što reći. Jesam li spremna izgubiti majku zbog stana? Ili sam je već izgubila onog dana kad je odlučila ne poštovati bakinu volju?
Kad sam mami rekla da sam bila kod odvjetnice, njezino lice se izobličilo od bijesa. “Zar si stvarno to napravila? Zar si stvarno protiv mene? Nakon svega što sam ti dala?”
“Nisi mi dala dom, mama. To je sve što želim. Samo dom.”
Plakala je cijelu noć. Ja sam plakala s njom, ali nisam popustila.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Sud je presudio u moju korist. Uselila sam u bakin stan, ali svaki put kad prođem hodnikom i ugledam njezinu staru šalicu na polici, srce mi se stegne. Mama više ne dolazi u posjetu. Ana pokušava biti most između nas, ali sve je nekako hladno i tužno.
Ponekad sjedim na bakinom balkonu i gledam svjetla Zagreba. Pitam se – vrijedi li imati pravdu ako zbog nje izgubiš obitelj? Može li ljubav preživjeti kad postaneš neprijatelj vlastitoj majci?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće voljeti i boriti se za svoje?