Majka, vrati ključeve! Zbog tebe mi brak puca
“Majka, vrati ključeve!” povikah, tresući se od bijesa i srama dok sam stajao na pragu dnevnog boravka. Majka je stajala ispred mene, s onim svojim poznatim pogledom – mješavinom uvrijeđenosti i prkosa. Sanda, moja supruga, samo je slegnula ramenima i povukla se u kuhinju, kao da je to još jedan običan dan u našem domu u Sarajevu. Ali nije bio običan dan. Bio je to dan kad sam shvatio da mi majka polako uništava brak.
“Šta ti je sad? Zar ne mogu doći vidjeti sina?” pitala je majka, podižući obrve kao da sam joj upravo zabranio da diše.
“Možeš, ali ne svaki dan. I ne s ključevima. Sanda i ja nemamo više privatnosti. Ona se boji doći kući, majko!”
Majka je prevrnula očima. “Sanda je uvijek bila preosjetljiva. Ti si moj sin, imam pravo…”
Nisam mogao više slušati. Osjetio sam kako mi srce lupa u grudima, a ruke mi drhte. Sjećam se dana kad smo Sanda i ja prvi put ušli u ovaj stan – bio je to naš mali raj, mjesto gdje ćemo graditi život. Ali od prvog dana, majka je imala rezervni ključ. “Za svaki slučaj”, govorila je. Prvo su to bile sitnice – donese ručak, opere prozore, zalije cvijeće. Onda su došle kritike: “Sanda ne zna kuhati kao ja”, “Zašto ti uvijek pereš suđe?”, “Nije ti posteljina dobro složena”.
Sanda je šutjela, pokušavala biti ljubazna. Ali s vremenom, počela je dolaziti kući sve kasnije. Govorila bi: “Imam još posla”, “Zadržala me kolegica”. Znao sam da laže, ali nisam imao snage suočiti se ni s njom ni s majkom.
Jedne večeri, dok sam sjedio sam za stolom, Sanda je došla kući tek oko deset. Pogledala me umorno i rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo imati svoj dom ili ću otići.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Znao sam da je u pravu. Ali kako reći majci da više nije dobrodošla kad god poželi? Kako joj objasniti da mi treba prostor za Sandu i mene?
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati s majkom. Svaki put bi završilo svađom.
“Zar ti nije žao što si me rodila? Sad te smetam?”
“Nije to, majko… Samo nam treba malo mira. Sanda i ja…”
“Sanda! Uvijek Sanda! Zaboravio si ko te odgojio!”
Tih dana nisam mogao spavati. Sjećanja su mi navirala – kako me majka sama podizala nakon što nas je otac napustio, kako se žrtvovala za mene, radila po dvije smjene da bih mogao studirati u Zagrebu. Osjećao sam krivnju, ali i bijes – zar nikad neću biti slobodan?
Jednog petka, dok sam sjedio s prijateljem Damirom na kafi u Starom gradu, ispričao sam mu sve.
“Brate, moraš postaviti granice. Ako ne možeš zbog sebe, uradi to zbog Sande. Žene ne vole kad im svekrva diše za vratom”, rekao je Damir.
Te večeri odlučio sam – moram nešto promijeniti.
Došao sam kući ranije nego inače. Majka je već bila tu, slagala je veš u ormaru.
“Majko, moramo razgovarati”, rekao sam tiho.
Okrenula se prema meni, već spremna na svađu.
“Znam da si mi sve dala. Znam da si se žrtvovala za mene više nego iko drugi. Ali sad imam svoju porodicu. Sanda mi je važna kao što sam ja bio tebi. Ako nastaviš ovako, izgubit ću je. Molim te, vrati ključeve i dolazi kad te pozovemo.”
Majka je šutjela dugo. Oči su joj bile pune suza.
“Znači sad sam višak? Sad ti smetam?”
“Ne smetaš mi, ali moram biti muž svojoj ženi. Molim te…”
Pružila mi je ključeve drhtećom rukom i izašla iz stana bez riječi.
Te noći Sanda je došla kući ranije nego ikad prije. Sjeli smo zajedno na kauč.
“Jesi li razgovarao s njom?”
Klimnuo sam glavom.
“I?”
“Vratila mi je ključeve. Rekla je da joj više nisam potreban.”
Sanda me zagrlila i prvi put nakon dugo vremena osjetio sam mir u svom domu.
Ali sljedećih dana osjećao sam prazninu. Majka nije zvala, nije dolazila. Nedjeljom više nije mirisalo na njene pite ni sarme. Pitao sam se jesam li bio previše grub? Jesam li mogao drugačije?
Jednog dana otišao sam do njezinog stana na Grbavici. Otvorila mi je vrata umorna i starija nego ikad prije.
“Majko…”
Pogledala me bez riječi.
“Nisam htio da te povrijedim. Samo… Trebam Sandu kao što sam trebao tebe kad sam bio mali. Ne želim izgubiti ni jednu od vas.”
Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Samo nemoj zaboraviti ko si i odakle si došao.”
Vratio sam se kući sa suzama u očima.
Danas živimo mirnije – Sanda i ja imamo svoj prostor, a majka dolazi kad god poželi, ali uvijek najavi dolazak. I dalje osjećam krivnju, ali znam da nisam imao izbora.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin i dobar muž istovremeno? Ili uvijek neko mora biti povrijeđen?