Majčina tišina na vjenčanju: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Ne želim da dođeš na moje vjenčanje, mama.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u ekran mobitela, prstima nesvjesno stežući šalicu kave. Zora je tek svitala nad Sarajevom, a ja sam osjećala kao da mi se cijeli svijet urušava pod nogama. Zora, moja Zora, dijete kojem sam dala ime po prvom svjetlu dana, sada mi zabranjuje da budem uz nju na najvažniji dan njezinog života.
“Zora, molim te, reci mi zašto?” glas mi je drhtao dok sam pokušavala zadržati suze. S druge strane linije, šutnja. Onda tiho: “Mama, znaš da se ti i Emir nikad niste slagali. Ne želim napetost na svom vjenčanju. Ovo je moj dan.”
Emir. Taj dečko s kojim se nikad nisam mogla povezati. Od prvog dana kad ga je dovela kući, osjećala sam da nešto nije u redu. Previše ozbiljan, previše zatvoren, uvijek s nekim skrivenim osmijehom koji kao da mi se rugao. Nisam ga nikad otvoreno napala, ali nisam ni skrivala svoje sumnje. “Zora, jesi li sigurna da je on pravi za tebe?” pitala sam je jednom dok smo zajedno pile čaj na balkonu. Pogledala me onim svojim tvrdoglavim očima: “Mama, ti nikad nisi zadovoljna. Nikad ti niko nije dovoljno dobar za mene.”
Možda je bila u pravu. Možda sam previše očekivala od njezinih izbora jer sam se bojala da ne ponovi moje greške. Moj brak s Davorom bio je kratak i buran – ostala sam sama s njom kad joj je bilo samo pet godina. Od tada sam bila sve: i otac i majka, i prijateljica i savjetnica. Zajedno smo prošle sve – prve simpatije, prve neuspjehe na fakultetu, selidbu u Zagreb zbog posla, povratak u Sarajevo kad joj je srce slomio onaj Luka iz Mostara.
Sjećam se noći kad je prvi put prespavala kod Emira. Sjela sam sama za kuhinjski stol i gledala njezinu praznu šalicu kakaa. Suze su mi klizile niz lice dok sam shvatala da više nije dijete. Ali bila sam ponosna – dala sam joj krila da leti.
A sada… sada me izbacuje iz svog gnijezda.
“Mama, molim te, nemoj praviti scenu,” rekla je kad sam je pokušala nagovoriti da promijeni odluku. “Emir misli da bi bilo najbolje da ne dolaziš. On se ne osjeća ugodno s tobom. Ne želim probleme na svom vjenčanju.” Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića.
“Zora! Ja sam tvoja majka! Kako možeš to tražiti od mene?” viknula sam kroz suze.
“Znam… ali ovo je moj izbor,” odgovorila je tiho i spustila slušalicu.
Dani su prolazili u magli. Ljudi su me pitali kako teku pripreme za vjenčanje, a ja bih samo klimnula glavom i promijenila temu. Moja sestra Ivana pokušala me utješiti: “Ma pusti je, proći će je to. Djeca danas misle da znaju sve najbolje.” Ali nije bilo utjehe za ranu koju mi je nanijela vlastita kćerka.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu, zazvonio je telefon. Bio je to Davor, njezin otac, s kojim godinama nisam razgovarala osim zbog Zore.
“Čuo sam što se dogodilo,” rekao je bez uvoda.
“I? Imaš li ti kakav savjet?” upitala sam cinično.
“Možda si trebala biti manje… zaštitnički nastrojena,” odgovorio je oprezno.
“Lako je tebi govoriti kad si otišao kad joj je bilo najteže!” viknula sam i spustila slušalicu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam učinila za Zoru – o žrtvama koje sam podnijela, o noćima kad sam radila dva posla samo da joj mogu platiti privatne sate engleskog, o svim onim sitnicama koje majke rade a djeca nikad ne primijete.
Ali možda… možda sam griješila što sam joj bila više prijateljica nego majka? Možda joj nisam postavila dovoljno granica? Možda sam joj previše dopuštala?
Dan vjenčanja došao je brzo. Gledala sam kroz prozor svog stana dok su automobili prolazili ispod mog prozora, noseći cvijeće i balone. Znala sam da negdje u tom šarenilu moja Zora ulazi u novi život – bez mene.
U ruci sam držala staru fotografiju nas dvije s mora – ona mala, s osmijehom do ušiju, ja mlada i sretna jer imam nju. Suze su mi opet navrle na oči.
Tog dana nisam izašla iz stana. Nisam mogla gledati ljude, nisam mogla slušati muziku iz obližnje sale za vjenčanja. Samo tišina i moje misli.
Navečer mi je stigla poruka od Zore: “Mama, nadam se da ćeš jednog dana razumjeti zašto sam ovo napravila. Volim te.” Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam gledala u ekran i osjećala prazninu kakvu nikad prije nisam osjetila.
Dani su prolazili, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu ovome. Je li moguće da ljubav koju majka daje može biti previše? Je li moguće da svojim strahovima i brigama ugušimo one koje najviše volimo?
Ponekad se pitam: gdje smo pogriješile? Je li ovo cijena roditeljske ljubavi ili samo još jedna lekcija koju moram naučiti? Da li ste vi ikada morali pustiti svoje dijete čak i kad vas boli više nego išta drugo na svijetu?