Majčina tajna: Kad pomoć za grijanje otkrije više nego što smo željeli znati
“Ne mogu više, Ana! Ne mogu!” viknula je mama u slušalicu, glas joj je drhtao, a ja sam osjetila kako mi srce tone. Bio je kraj kolovoza, vrućina se još nije povukla iz Zagreba, ali ona je već brinula o zimi. “Računi za grijanje… Ne znam kako ću sama. Možeš li ti i Ivan pomoći ove godine?”
Nisam ni trepnula. “Naravno, mama. Samo reci koliko treba.” Ivan je sjedio preko puta mene za kuhinjskim stolom, gledao me s razumijevanjem. “Jesi li pitala i Lejlu?” upitala sam, misleći na svoju sestru koja živi u Novom Zagrebu, samo dvadesetak minuta od mene.
“Jesam, ali znaš kakva je ona… uvijek zauzeta, uvijek nešto.”
Nisam htjela ulaziti u stare rasprave. Lejla i ja nismo bile bliske kao nekad, pogotovo otkad je tata umro prije tri godine. Mama je ostala sama u malom stanu u Sisku, a mi smo se trudile biti tu za nju koliko smo mogle. Ali uvijek je bilo napeto – tko daje više, tko češće zove, tko je bolja kći.
Ivan i ja smo sjeli te večeri i dogovorili se – poslat ćemo mami novac za grijanje svaki mjesec. “Bit će joj lakše, a i nama će biti mirnije srce,” rekao je Ivan dok je unosio podatke za uplatu.
Prvi mjesec prošao je bez problema. Mama je bila zahvalna, slala mi poruke: “Hvala ti, Ana. Da nema vas, smrzla bih se.” Lejla mi se nije javljala, ali to me više nije iznenađivalo.
No, u studenom sam slučajno srela Lejlu na tržnici. Bila je nervozna, gledala preko ramena kao da nekoga skriva. “Hej, jesi li ti poslala mami novac za grijanje?” upitala sam.
Lejla je zastala. “Naravno da jesam. Svaki mjesec po 100 eura. Zar nije i tebi tražila?”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Čekaj… meni je rekla da si ti zauzeta i da ne možeš pomoći!”
Lejla je podignula obrve. “Meni je rekla da si ti u kreditima do grla i da ne možeš ništa dati!”
Stajale smo tako nasred tržnice, dvije odrasle žene koje su shvatile da ih njihova majka vuče za nos. “Zašto bi to napravila?” pitala sam tiho.
Lejla je slegnula ramenima. “Ne znam… Možda joj stvarno treba toliko novca? Možda ima dugove?”
Dogovorile smo se da ćemo idući vikend otići do nje zajedno, bez najave.
Kad smo stigle, mama nas je dočekala iznenađena i pomalo uzrujana. Stan je bio topao, čak pretopao – radijatori su gorjeli kao usred siječnja. Na stolu su bile dvije kutije cigareta i boca vina.
“Što vi tu radite?” upitala je sumnjičavo.
“Došle smo vidjeti kako si,” rekla sam, pokušavajući zvučati opušteno.
Lejla je odmah prešla na stvar: “Mama, koliko ti zapravo treba za grijanje?”
Mama je spustila pogled. “Pa… znate kako su cijene otišle gore…”
“Mama,” prekinula sam je, “obje ti šaljemo novac svaki mjesec. Znači li to da imaš viška? Ili nešto drugo nije u redu?”
Tišina. Čulo se samo zujanje radijatora.
Napokon je progovorila: “Imam dugove. Kocka. Počelo je nakon što je tata umro… Nisam mogla spavati, pa sam igrala online igre… Prvo sitno, onda više… Dugujem Marku iz susjedstva 5 tisuća eura. Ako ne platim… prijetio mi je.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Lejla je sjela na stolicu kao pokošena.
“Zašto nam nisi rekla?” prošaptala sam.
Mama je plakala. “Sram me bilo… Vi ste moje cure, nisam htjela da mislite da sam slaba ili luda… Samo sam htjela preživjeti još jednu zimu bez vašeg oca.”
Ivan mi se kasnije pridružio u autu dok smo vozili kući. “Što ćemo sad?” pitao me.
Nisam imala odgovor. Lejla i ja smo se dogovorile da ćemo pomoći mami riješiti dugove – ali pod uvjetom da potraži pomoć psihologa i prestane kockati. Bilo je teško gledati ženu koja nas je odgojila kako tone u ovisnost i laži.
Tjedni su prolazili u razgovorima, suzama i povremenim ispadima bijesa. Mama se trudila, ali povjerenje između nas bilo je narušeno. Lejla i ja smo prvi put nakon dugo vremena bile iskrene jedna prema drugoj – shvatile smo koliko nas majčina tajna zapravo povezuje.
Danas, kad sjedim sama navečer i gledam kroz prozor na snijeg koji pada po Zagrebu, pitam se: Koliko zapravo poznajemo svoje roditelje? I koliko daleko smo spremni ići da ih spasimo od njih samih?