Majčina Sjena: Kako Sam Otišla iz Doma i Ostala Sama
“Jesi li sretna sad, Lejla? Jesi li sretna što si nas ostavila same s njim?” – majčin glas parao je tišinu stana dok sam pakirala posljednju torbu. Nije bilo suza, samo ledena tišina i njene riječi koje su me rezale dublje od bilo kakvog pogleda. “Nisi ti nikad bila sestra, ti si sebična…” nastavila je, ali ja više nisam slušala. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno: moram otići, prije nego što potpuno nestanem.
Moj brat Emir rođen je s rijetkom bolešću. Od prvog dana bio je centar svijeta – našeg stana u Novom Zagrebu, tatinog života, majčine svakodnevice, pa čak i susjedskih razgovora na stubištu. Ja sam bila ona koja šuti, pomaže kad treba, ali uvijek nekako višak. Sjećam se kako sam kao mala gledala kroz prozor dok su drugi roditelji vodili djecu na sladoled ili u park, a moja majka je sjedila pored Emira u bolnici, danima, tjednima. “Lejla, možeš li sama napisati zadaću? Lejla, možeš li sama spremiti večeru?” – uvijek sama.
Kad sam napunila osamnaest, znala sam da ne mogu više. Tata je šutio, kao i uvijek. Majka je plakala, ali kroz suze je dolazila ljutnja. “Ti si sebična! On je tvoj brat! Kako možeš misliti na sebe kad on pati?” Nisam imala odgovor. Samo sam spakirala torbe i otišla kod prijateljice Mirele na Trešnjevku. Prva noć bila je najtiša u mom životu. Bez Emira koji kašlje cijelu noć, bez majčinih koraka po hodniku, bez tatinog uzdaha iz dnevne sobe.
Ali mir nije dugo trajao. Prva poruka stigla je već sutradan: “Nadam se da ćeš osjetiti istu bol koju mi osjećamo svaki dan!” Nisam odgovorila. Druga poruka: “Bog sve vidi. Znat ćeš što znači biti sama kad ti zatreba pomoć.” Treća: “Nadam se da ćeš se razboljeti kao tvoj brat!”
Mirela je pokušavala biti podrška. “Lejla, moraš blokirati broj. To nije normalno.” Ali kako blokirati vlastitu majku? Kako izbrisati osjećaj krivnje koji te prati kao sjena?
Tjedni su prolazili. Upisala sam fakultet, pronašla posao u kafiću kod trga. Pokušavala sam izgraditi svoj život, ali majčine poruke nisu prestajale. Svaki put novi broj, svaki put nova doza mržnje. “Svi znaju kakva si! Srami se!” ili “Kad Emir umre, bit će to tvoja krivnja!”
Jedne večeri, dok sam sjedila s Mirzom na klupi ispred studentskog doma, ispričala sam mu sve.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da me nema? Da nestanem? Da ne moram više osjećati tu krivnju?”
Mirza me pogledao ozbiljno: “Lejla, ti nisi kriva što si živa. Nisi kriva što želiš svoj život. Tvoja majka… ona je zarobljena u svojoj boli. Ali to nije opravdanje da te uništava.”
Ali kako to objasniti srcu koje još uvijek voli? Kako objasniti sebi da imaš pravo na sreću?
Jednog dana stigla je poruka: “Emir je opet u bolnici. Ako imaš imalo duše, dođi.” Nisam otišla. Nisam mogla. Znala sam da bi to značilo povratak u pakao iz kojeg sam jedva pobjegla.
Tata mi je jednom poslao poruku: “Lejla, mama nije dobro. Možda bi trebala nazvati.” Nisam znala što da radim. Sjećanja na djetinjstvo vraćala su se u valovima – prvi dan škole kad me nitko nije došao pokupiti jer su bili s Emirom na hitnoj; rođendani koje sam slavila sama s kolačem iz Lidla; noći kad sam plakala pod jastukom da me nitko ne čuje.
Jedne subote odlučila sam otići do roditeljskog stana. Vrata mi je otvorila mama – mršavija nego ikad, oči crvene od plača.
“Zašto si došla? Da vidiš kako patimo? Da nas još više povrijediš?”
Nisam znala što reći. Samo sam stajala na pragu.
“Nikad nećeš razumjeti što znači biti majka! Nikad!”
Pogledala sam Emira – blijedog, iscrpljenog dječaka koji me gledao kao stranca.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da si ti bolesna umjesto njega? Da barem mogu voljeti tebe kao njega!”
Te riječi su me slomile. Otišla sam bez pozdrava.
Danas živim sama u malom stanu na Jarunu. Radim dva posla i studiram. Ponekad sanjam o tome da imam normalnu obitelj – onu koja slavi rođendane zajedno, koja se smije i voli bez uvjeta.
Majčine poruke još uvijek dolaze s novih brojeva. Nekad ih pročitam, nekad ih odmah izbrišem. Naučila sam živjeti s tim glasom u glavi koji stalno šapuće: “Nisi dovoljno dobra.” Ali pokušavam ga utišati svakim danom.
Ponekad se pitam – ima li oprosta za ovakve riječi? Može li dijete ikada biti dovoljno dobro za roditelja koji voli samo kroz bol?
Što vi mislite – gdje prestaje žrtva i počinje pravo na vlastiti život?