Majčina Pristranost: Kako Nas Je Obitelj Zamalo Slomila
“Zašto opet Tomislav? Zar ne vidiš da je Dario taj koji sada treba pomoć?” – glas mi je drhtao dok sam gledala svekrvu, gospođu Mariju, kako s osmijehom na licu stavlja još jednu porciju kolača pred svog mlađeg sina. Dario je ležao u dnevnoj sobi, blijed i iscrpljen, dok je Tomislav, kao i uvijek, bio u centru njezine pažnje.
Nikada nisam bila osoba koja traži sukobe, ali tog dana nisam mogla šutjeti. Dario je prije tjedan dana završio u bolnici zbog upale pluća. Liječnici su rekli da će oporavak biti dug i težak. Svekrva je došla iz Mostara čim je čula za njegovu bolest, ali umjesto da se posveti svom bolesnom sinu, ona je svu pažnju usmjerila na Tomislava. On je bio njezin mezimac, onaj koji nikada nije pogriješio, koji je uvijek bio “bolji brat”.
Sjećam se kako sam prvi put osjetila tu nepravdu. Bila je to Nova godina prije tri godine. Dario i ja smo tada tek počeli živjeti zajedno u Sarajevu. Svekrva je došla s poklonima – za Tomislava novi sat, za Darija samo čarape. Tada sam to pripisala slučajnosti, ali sada mi je bilo jasno da to nije bila slučajnost.
“Ivana, nemoj tako. Znaš da mama voli nas oboje,” pokušao me smiriti Dario dok sam mu mijenjala obloge na čelu.
“Ali ne pokazuje to! Pogledaj samo kako se ponaša!”
U kuhinji se čuo smijeh. Tomislav joj je pričao o svom novom poslu u Zagrebu, a ona ga je gledala kao da joj priča o Nobelovoj nagradi. Nisam mogla izdržati pa sam otišla do njih.
“Marija, možete li mi pomoći oko Darija? Treba mu još lijekova iz apoteke.”
Pogledala me kao da sam joj prekinula najvažniji razgovor na svijetu. “Ivana, pa Tomislav ide sutra nazad u Zagreb. Moram ga ispratiti kako treba. Dario će biti dobro, ti si tu uz njega.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Ali ja sam već iscrpljena! Ne mogu sve sama!”
Tomislav se samo nasmijao i rekao: “Ma pusti, Ivana, znaš da mama uvijek brine za mene više nego što treba. Navikni se.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Navikni se? Zar je to normalno? Zar je normalno da jedna majka toliko očito favorizira jedno dijete?
Te noći nisam oka sklopila. Dario je kašljao i budio se svakih sat vremena, a ja sam mu mijenjala posteljinu i mjerila temperaturu. Svekrva nije ni provirila u sobu.
Sljedećeg jutra, dok sam kuhala kavu, čula sam kako Marija šapuće Tomislavu: “Znaš ti koliko te volim? Ti si uvijek bio moje zlato. Dario je dobar, ali ti si poseban.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima.
Nakon što je Tomislav otišao za Zagreb, situacija se nije popravila. Svekrva je ostala još nekoliko dana, ali svaki put kad bi nešto trebalo napraviti za Darija, ona bi našla izgovor – “boli me glava”, “moram nazvati Tomislava”, “umorna sam”.
Jednog dana sam pukla. “Marija, zar vam nije stalo do Darija? On vam je sin isto kao i Tomislav!”
Pogledala me hladno: “Ivana, ti ne razumiješ. Majka osjeća drugačije prema svakom djetetu. Tomislav mi je uvijek bio slabiji…”
“Slabiji? On ima posao, zdravlje, sve! Dario leži bolestan!”
Nastala je tišina koju su prekidali samo Darijevi tihi jecaji iz sobe.
Nakon što je otišla natrag u Mostar, ostali smo sami. Dario se polako oporavljao, ali između nas se uvukla sjena. Osjećala sam se izdano – ne samo od nje, nego i od njega jer nije htio priznati koliko ga boli majčina pristranost.
Jedne večeri sjeli smo na balkon dok su svjetla Sarajeva treperila ispod nas.
“Ivana,” rekao je tiho, “znam da ti nije lako s mojom mamom. Ali ona neće promijeniti svoje srce. Ja sam navikao biti drugi izbor.”
Suza mi je skliznula niz obraz. “Ali ja neću dopustiti da ti budeš drugi izbor u vlastitoj kući. Ovdje si ti moj prioritet.”
Zagrlio me i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nismo sami protiv svijeta.
Danas, kad svekrva nazove i pita za Tomislava prije nego što pita za Darija, više ne osjećam bijes nego tugu zbog njezine sljepoće.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u sjeni tuđe pristranosti? Koliko nas šuti i trpi jer vjerujemo da tako mora biti? Možemo li ikada promijeniti srca onih koji nas ne vide onakvima kakvi jesmo?