Majčina molba ostala nečujna: Potresna priča o Barbari i Tomislavu
“Tomislave!” povikala sam, dok su mi oči bile pune suza. Stajala sam na tramvajskoj stanici u srcu Zagreba, okružena ljudima koji su žurili svojim putem, a on je bio tamo, moj sin, kojeg nisam vidjela godinama. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam se probijala kroz gomilu prema njemu. Ali kad sam mu prišla dovoljno blizu da osjetim njegov miris, on je okrenuo glavu. “Tomislave, to sam ja, mama,” rekla sam drhtavim glasom.
Njegov pogled bio je hladan, kao da me nikada nije vidio. “Oprostite, gospođo, mislim da ste me zamijenili s nekim drugim,” rekao je ravnodušno i nastavio hodati.
Osjećala sam se kao da mi je netko zario nož u srce. Kako je mogao? Kako je mogao zaboraviti sve one noći kada sam radila dvostruke smjene u bolnici kako bih mu osigurala sve što mu je potrebno? Kako je mogao zaboraviti sve one trenutke kada sam ga tješila dok je bio dijete, kada bi pao i ozlijedio se? Sve te godine borbe i odricanja, a sada… sada me nije mogao ni prepoznati.
Sjećam se dana kada sam ga prvi put držala u naručju. Bio je to najsretniji trenutak u mom životu. Njegov otac nas je napustio prije nego što se Tomislav rodio, ali ja sam bila odlučna da mu pružim sve što mu treba. Radila sam dan i noć, često ostavljajući ga kod susjede Anice dok bih bila na poslu. Anica mi je uvijek govorila da će Tomislav jednog dana shvatiti koliko sam se žrtvovala za njega.
Ali sada, dok stojim ovdje na ovoj tramvajskoj stanici, shvaćam da možda nikada neće shvatiti. Možda nikada neće znati koliko sam ga voljela i koliko mi je značio svaki njegov osmijeh.
“Mama, zašto plačeš?” upitao me jednom prilikom kad je bio mali. “Zato što te volim više od svega na svijetu,” odgovorila sam mu tada.
Prošlo je nekoliko dana od našeg susreta na stanici, a ja još uvijek nisam mogla izbaciti iz glave njegov hladni pogled. Pokušavala sam ga pronaći, saznati gdje živi, s kim se druži. Ali sve moje pokušaje pratila je tišina.
Jedne večeri, dok sam sjedila u svojoj maloj kuhinji ispijajući čaj, zazvonio je telefon. Bio je to poziv koji nisam očekivala. “Barbara? Ovdje Anica,” rekla je poznata glas. “Čula sam da si srela Tomislava.”
“Da,” odgovorila sam tiho. “Ali nije me prepoznao.”
“Znaš, draga moja,” rekla je Anica s tugom u glasu, “ponekad djeca zaborave tko ih je volio najviše. Ali ne smiješ odustati od njega. On će jednog dana shvatiti koliko si mu značila.”
Te riječi su mi dale novu nadu. Možda jednog dana Tomislav shvati koliko ga volim i koliko mi znači. Možda će jednog dana doći k meni i reći: “Mama, oprosti.” Ali do tada, moram nastaviti živjeti s ovom boli.
Pitam se često: Je li moguće da ljubav jedne majke može biti toliko snažna da nadvlada čak i najdublju izdaju? Hoće li Tomislav ikada shvatiti koliko ga volim?”