Majčina bol: Posljednje riječi moje kćeri

“Mama, zašto si opet zaboravila zaključati vrata? Koliko puta sam ti rekla da paziš na to?” Lana je stajala na pragu, s rancem prebačenim preko ramena, a u očima joj je gorjela ona poznata mješavina brige i inata. “Oprosti, dušo, opet sam bila u žurbi. Znaš kako je kad se vraćam s posla, glava mi je puna svega…” pokušala sam se opravdati, ali ona je već nestala u svojoj sobi, zalupivši vrata.

Tog jutra, sve je bilo kao i obično – prepirke oko sitnica, žurba, miris kave i njezinog omiljenog parfema. Nismo znale da će to biti posljednji put da ću joj reći: “Vidimo se kasnije, čuvaj se.” Nismo znale da će taj običan dan postati noćna mora iz koje nema buđenja.

Telefon je zazvonio oko podneva. “Gospođo Petrović? Ovdje je doktorica Kovačević iz Kliničkog centra. Vaša kćerka Lana imala je prometnu nesreću. Molim vas da što prije dođete.” Glas mi je zadrhtao, a srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Sjećam se kako su mi ruke drhtale dok sam pokušavala pronaći ključeve od auta. Sjećam se pogleda susjede Mire koja me zaustavila na stubištu: “Jel’ sve u redu?” Nisam mogla odgovoriti.

U bolnici su me dočekali pogledi puni sažaljenja. Doktorica me povela u stranu, nježno me primila za ruku. “Lana je bila teško ozlijeđena. Dali smo sve od sebe… ali…” Nisam čula ostatak rečenice. Svijet mi se srušio. Soba se zavrtjela oko mene, a ja sam pala na koljena, vrišteći njeno ime.

Dani nakon toga bili su magloviti. Ljudi su dolazili i odlazili, donosili cvijeće, sućut, prazne riječi utjehe. Moj muž Dario šutio je satima, gledao u prazno, a sin Filip nije izlazio iz sobe. Kuća je bila ispunjena tišinom koja para srce.

Jednog popodneva, dok sam slagala Lanine stvari, pronašla sam malu bilježnicu ispod njenog jastuka. Na prvoj stranici pisalo je: “Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Mama, nemoj plakati…” Ruke su mi zadrhtale dok sam čitala dalje:

“Znam da si uvijek brinula za mene više nego za sebe. Znam da smo se svađale oko gluposti, ali volim te najviše na svijetu. Ako mi se nešto dogodi, želim da znaš da nisam otišla ljuta. Želim da nastaviš živjeti – zbog mene. Oprosti mi što nisam uvijek bila najbolja kćerka. Oprosti što sam ti ponekad slamala srce svojim riječima. Ali znaj da si ti moj heroj. Volim te, mama. Tvoja Lana.”

Suze su mi kapale po papiru, mutile slova koja su mi vraćala dah. Nisam znala da dijete može biti toliko mudro i hrabro. Nisam znala da će me njene riječi spasiti od ponora tuge.

Te noći nisam spavala. Dario je sjedio na rubu kreveta, šutio kao i uvijek. “Dario… pročitaj ovo,” pružila sam mu bilježnicu. Gledao me zbunjeno, ali kad je pročitao Lanine riječi, prvi put nakon nesreće zaplakao je kao dijete.

“Nisam joj nikad rekao koliko sam ponosan na nju,” šapnuo je kroz suze.

“Nisam ni ja,” odgovorila sam tiho.

Sljedećih dana počeli smo razgovarati o Lani – o njenim snovima, planovima za fakultet u Zagrebu, o tome kako je željela postati arhitektica i graditi mostove “da ljudi uvijek mogu pronaći put jedni do drugih”.

Filip se napokon otvorio: “Mama, misliš li da bi Lana htjela da ja nastavim s nogometom? Ili bi htjela da upišem glazbenu školu kao što smo planirali zajedno?” Zagrlila sam ga i rekla: “Ona bi htjela da budeš sretan. Što god izabereš, bit će ponosna na tebe.”

Najteže su bile nedjelje – dani kad smo svi zajedno ručali i smijali se sitnicama. Sada bi stol bio prevelik, tanjuri previše tihi.

Jednog dana susjeda Mira došla je s kolačima: “Znam da nije lako… ali Lana ne bi htjela da se predaš.” Sjela je uz mene i pričala o svojoj sestri koju je izgubila u ratu devedesetih. “Tuga nikad ne prođe skroz… ali naučiš živjeti s njom. I naučiš voljeti opet.”

Počela sam pisati pisma Lani – svaku večer po jedno. Pisala sam joj o svemu što proživljavamo bez nje: kako Filip napreduje u školi, kako Dario pokušava popraviti stari bicikl koji ste zajedno vozili do Jaruna, kako mi nedostaje njen smijeh kad gledamo stare serije na televiziji.

Na godišnjicu njene smrti okupili smo obitelj i prijatelje na nasipu gdje smo često šetale. Pustili smo lampione u nebo i čitali njeno pismo naglas. Svi su plakali – ali prvi put osjetila sam mir.

Danas živim s tugom, ali i s nadom koju mi je Lana ostavila u svojim riječima. Naučila sam da ljubav ne prestaje smrću – ona samo mijenja oblik.

Ponekad se pitam: Jesmo li dovoljno govorili onima koje volimo koliko nam znače? Koliko često zaboravimo reći hvala ili oprosti dok još imamo vremena? Možda će ova priča nekome pomoći da ne čeka sutra.