Ljubav protiv prošlosti: Kako sam zavoljela sina neprijatelja
“Ne možeš ga dovesti ovdje! Jesi li poludjela, Lejla?” vikao je otac dok su mu ruke drhtale iznad stola, a stara šalica s logom Dinama prijetila da će pasti na pod. Majka je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj pogled kroz kišu donijeti odgovore koje nije imala. Stajala sam nasred kuhinje, s ključevima u ruci i srcem koje je tuklo kao da će iskočiti iz grudi.
“Tata, Adnan nije kriv za ono što se dogodilo prije trideset godina. On nije njegov otac!” pokušavala sam, ali riječi su mi zvučale slabo, kao da ih kiša odnosi kroz prozor.
Otac je ustao, lice mu je bilo crveno, oči pune suza i bijesa. “Njegov otac je bio komandir! Zbog njega sam izgubio brata! Kako možeš? Kako možeš zaboraviti?”
Nisam znala odgovor. Nisam znala kako objasniti da ljubav ne bira krv, niti prošlost. Da Adnan ima osmijeh koji mi vraća vjeru u ljude i ruke koje su me držale kad sam mislila da ću se slomiti pod težinom svega što nosim iz ove kuće.
Sve je počelo prošle zime, kad sam s prijateljicom Anom otišla na izložbu fotografija ratnih stradanja u Sarajevu. Tamo sam ga prvi put vidjela – stajao je ispred crno-bijele slike spaljene škole, gledao je u nju kao da traži nekog koga je davno izgubio. Prišla sam mu, ne znajući tko je, i pitala ga što vidi na toj slici.
“Vidiš li ovu sjenu ovdje? To je moj otac. Bio je komandir… Svi ga pamte po lošem. Ja ga pamtim po tome kako mi je pravio palačinke kad je imao slobodan dan,” rekao je tiho.
Tada nisam znala tko je on. Tek kasnije, kad smo počeli izlaziti, kad mi je pričao o svom djetinjstvu u Zenici, o majci koja nikad nije prestala plakati i o ocu koji je nestao jednog dana bez pozdrava, shvatila sam koliko nas prošlost određuje.
Kad sam prvi put spomenula njegovo ime kod kuće, otac je zanijemio. Majka je spustila žlicu i pogledala me kao da sam joj upravo rekla da odlazim zauvijek. “Lejla, znaš li ti čije je on dijete?”
Znala sam. I bojala sam se. Ali nisam mogla prestati voljeti Adnana.
Proljeće je donijelo još više problema. Komšije su počele šaptati kad bi nas vidjele zajedno. Jednom me stara Fadila zaustavila pred zgradom: “Dijete, nemoj srcu raditi ono što duša ne može podnijeti. Znaš li ti šta znači biti s njim?”
Znala sam i nisam znala. Svaka noć bila je borba sa snovima o prošlosti koju nisam živjela, ali koja mi je određivala svaki korak. Adnan me držao za ruku dok smo šetali uz Miljacku i govorio: “Možda nikad nećemo biti slobodni od onoga što su naši roditelji prošli. Ali možemo pokušati biti bolji.”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe s ocem, pobjegla sam kod Adnana. Sjedili smo na njegovom balkonu, gledali svjetla grada i šutjeli. On je prvi progovorio:
“Znaš li da sam te volio i prije nego što sam znao tko si? Znaš li da bih sve dao da mogu promijeniti prošlost svog oca?”
Plakala sam tada kao nikad prije. Plakala sam zbog njega, zbog sebe, zbog svih izgubljenih godina i propuštenih prilika za oprost.
Ali život ne prašta lako. Otac se razbolio na ljeto. Ležao je u bolnici, slab i tih. Majka me molila da dođem, da pokušam razgovarati s njim. Sjela sam kraj njegovog kreveta, a on me gledao kao da vidi dijete koje više ne poznaje.
“Lejla… Jesi li sretna?” pitao je tiho.
Nisam znala što reći. “Jesam, tata. S njim jesam.”
Zatvorio je oči i šapnuo: “Oprosti mi što nisam mogao zaboraviti.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu. Otac je umro nekoliko dana kasnije, a ja sam osjećala krivnju i olakšanje istovremeno.
Danas živim s Adnanom u malom stanu u Sarajevu. Još uvijek ima ljudi koji nas gledaju ispod oka, još uvijek ima dana kad se pitam jesam li izdala svoju porodicu ili sam im pokazala put ka oprostu.
Ali znam jedno: ljubav ne bira krv ni prošlost. Ljubav traži hrabrost.
Ponekad se pitam – može li se oprostiti ono što nisi sam doživio? I ima li nade za nas koji biramo ljubav umjesto mržnje?