Ljeto kod bake Nore: Srce na dvije strane
“Zar opet idete kod Viktorije?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala Leu i Davida kako u hodniku navlače tenisice. Sunce je već peklo kroz prozor, miris svježe pečenih kiflica širio se kuhinjom, ali njih dvoje nisu ni pogledali prema stolu.
Lea je slegnula ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Mama je rekla da ćemo danas kod bake Viktorije na ručak. Ona nam je obećala palačinke s Nutellom i da ćemo gledati film.”
David je već bio na vratima, nestrpljiv, kao da ga nešto vuče iz ove kuće. “Bako, vratit ćemo se kasnije!”
Ostala sam sama u hodniku, s rukama punim toplih kiflica koje nitko nije htio. Osjetila sam kako mi se srce steže. Cijelu noć sam mijesila tijesto, sjećajući se kako su prošlog ljeta trčali oko mene, smijali se i molili još jednu kiflicu. Sada su imale okus po prošlosti.
Moja kćer, Sanja, pojavila se iza mene. “Mama, nemoj im zamjeriti. Znaš da Viktorija voli djecu i da se trudi oko njih.”
“Znam, Sanja, ali zar ne vidiš? Svaki put kad dođu kod mene, već imaju planove s njom. Kao da sam ja samo usputna stanica.”
Sanja je uzdahnula i zagrlila me. “Nije tako. Samo… znaš kakva je Viktorija. Sve mora biti po njenom. Ako ne dođu danas, zvat će me deset puta i pitati zašto ih ne puštam.”
Nisam joj mogla zamjeriti. Znam kakva je Viktorija – uvijek nasmijana pred svima, ali kad ostanemo same, pogledi joj postanu oštri kao nož. Nikad mi nije oprostila što sam Sanju odgojila drugačije nego što bi ona to učinila sa svojim sinom. Uvijek je natjecanje: tko će bolje ugostiti, tko će više razmaziti unuke, tko će biti “bolja baka”.
Tog popodneva sjedila sam sama u vrtu, gledala praznu ljuljačku i slušala cvrčke. Sjetila sam se dana kad je Sanja bila mala, kad smo zajedno sadile rajčice i smijale se dok smo prale ruke u bačvi iza kuće. Sada su te uspomene bile daleke, a ja sam bila samo jedna od dvije bake u životima svoje djece.
Navečer su se vratili – umorni, puni dojmova. Lea mi je pokazivala narukvicu koju joj je Viktorija kupila na pijaci.
“Bako, vidi! Viktorija mi je kupila ovo! I vodila nas je na sladoled!”
David je pričao o filmu koji su gledali i kako im je Viktorija pustila da ostanu budni do kasno.
“A što ste radili kod mene?” pitala sam tiho.
Lea je zastala. “Pa… ti si nam napravila kiflice. Bile su fine.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela da me vide slabu. Otišla sam u kuhinju pod izlikom da moram oprati suđe.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Viktorija ovo, Viktorija ono…” Jesam li ja manje vrijedna baka zato što nemam novca za poklone? Zato što ne vodim djecu u kino ili na more? Moje bogatstvo su uspomene, priče iz djetinjstva, miris domaćeg kruha i toplina zagrljaja.
Sljedećih dana pokušavala sam se više truditi – vodila ih na izlet do rijeke, pričala im priče o svom djetinjstvu u Bosni, pekla kolače koje su voljeli kad su bili manji. Ali svaki put kad bi zazvonio telefon i Sanja rekla: “Viktorija pita može li ih uzeti sutra”, osjećala sam kako gubim bitku.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od domaće kokoši, Lea me upitala: “Bako, zašto ti nikad ne kupuješ poklone kao Viktorija?”
Zastala sam s vilicom u zraku. “Zato što mislim da ljubav ne treba kupovati poklonima. Ljubav se pokazuje brigom i vremenom koje provodimo zajedno.”
Lea je šutjela nekoliko trenutaka pa slegnula ramenima.
Kasnije tog dana Sanja me našla u vrtu kako zalijevam cvijeće.
“Mama, nemoj biti tužna. Djeca te vole na svoj način. Samo… znaš kakva je Viktorija – uvijek mora biti u centru pažnje. Ne može podnijeti da netko drugi bude važniji.”
Pogledala sam svoju kćer i prvi put osjetila gorčinu prema njoj. “A ti? Jesi li ti ikad stala na moju stranu? Ili si uvijek popuštala njoj?”
Sanja je spustila pogled. “Ne želim svađe u obitelji…”
“A ja želim samo malo vremena sa svojim unucima! Zar je to previše?”
Te večeri odlučila sam razgovarati s Viktorijom. Nazvala sam je i zamolila da dođe na kavu.
Sjele smo za stol u mom vrtu, među ružama koje sam sadila godinama.
“Viktorija, moramo razgovarati kao odrasle žene,” počela sam.
Ona me pogledala ispod obrva, osmijeh joj nije silazio s lica.
“Znam da voliš unuke i da im želiš najbolje,” nastavila sam tiho, “ali osjećam kao da se natječemo za njihovu ljubav. To nije dobro ni za njih ni za nas.”
Viktorija je otpila gutljaj kave i nasmiješila se još šire.
“Nora, ja samo želim da djeca budu sretna. Ako to znači da ću ih razmaziti poklonima – neka bude tako! Ako ti misliš da možeš bolje – pokaži!”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Ne radi se o tome tko može bolje! Radi se o tome da djeca trebaju osjećati ljubav od obje bake bez natjecanja!”
Viktorija je slegnula ramenima i ustala.
“Djeca će sama odlučiti koga više vole. Ja neću odustati od njih – a ti kako hoćeš!”
Ostala sam sama među ružama koje su mirisale na prošlost i tuge.
Sljedećih dana povukla sam se – nisam više zvala Sanju niti nudila izlete ili kolače. Pustila sam djecu da biraju gdje žele biti.
Jednog jutra Lea je došla sama u moj vrt.
“Bako… mogu li danas ostati kod tebe? Nedostajale su mi tvoje priče prije spavanja…”
Zagrlila sam je čvrsto i osjetila kako mi srce ponovno kuca punim plućima.
Ali znam – ova borba nikad neće prestati dokle god postoje dvije bake koje vole isto dvoje djece na različite načine.
Ponekad se pitam: Je li ljubav natjecanje ili dar koji treba dijeliti bez straha od gubitka? Što vi mislite – vrijedi li se boriti ili pustiti?