„Kupi si sam kruh, i kuhaj si sam!” – Jedna večer kad sam napokon rekla: dosta je
„Jasno ti kažem, Damire, kupi si sam kruh i kuhaj si sam! Neću više!” – riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale, a suđe se gomilalo iza mojih leđa kao simbol svih neizrečenih zamjerki. Damir je sjedio za stolom, gledao me kao da sam mu upravo rekla da odlazim zauvijek. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni je tutnjala oluja.
Godinama sam šutjela. Godinama sam bila ta koja kupuje kruh, kuha ručak, pegla košulje, trči po djecu u vrtić, piše zadaće s Lejlom i smiruje Anin plač noću. Damir bi došao s posla, bacio torbu na pod i sjeo pred televizor. „Umoran sam”, govorio bi. A ja? Moji umori nisu vrijedili spomena. Moji umori su bili tihi, skriveni ispod slojeva svakodnevnih obaveza.
Sjećam se kako je sve počelo. Prvih godina braka, kad smo još živjeli u Sarajevu kod njegovih roditelja, svekrva mi je govorila: „Žena mora znati svoje mjesto. Muškarac radi, žena drži kuću.” Tada sam šutjela, misleći da će biti lakše kad se preselimo u Zagreb. Ali ništa se nije promijenilo. Samo su se zidovi promijenili, teret je ostao isti.
„Šta ti sad fali? Djeca su zdrava, imaš posao, imaš stan”, znao bi reći Damir kad bih pokušala započeti razgovor o podjeli poslova. Ali nije on bio loš čovjek – samo je bio naučen da je tako normalno. Njegova mama, moja mama, cijelo društvo oko nas – svi su šutke prihvaćali tu nevidljivu raspodjelu.
Ali te večeri, kad sam umorna došla s posla i zatekla kuhinju punu prljavog suđa i djecu koja se svađaju oko tableta, nešto je puklo u meni. „Zašto uvijek ja?” pitala sam se dok sam ribala lonac od jučerašnje sarme. „Zašto nitko ne vidi koliko me boli?”
Damir je podigao obrve. „Šta ti je sad? Opet ti nešto smeta?”
„Smeta mi što sve radim sama! Smeta mi što misliš da je normalno da ja nakon posla još pet sati radim po kući dok ti sjediš!”
Nastala je tišina. Djeca su prestala vikati i gledala nas širom otvorenih očiju. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
„Pa reci šta trebaš”, promrmljao je Damir.
„Ne želim ti govoriti što trebaš! Želim da vidiš! Da shvatiš da ovo nije samo moj posao!”
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam propustila zbog tuđih očekivanja. Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati, kako sam sanjala o tome da otvorim malu galeriju. Sjetila sam se prijateljica koje su se odvažile otići iz loših brakova ili barem postaviti granice.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Damir je šutio, ali počeo je barem povremeno usisavati ili pokupiti djecu iz škole. Djeca su me pitala zašto sam ljuta na tatu. Objasnila sam im da mama nije robot i da svi moramo pomagati jedni drugima.
Jedne subote, dok smo zajedno čistili stan, Lejla me zagrlila: „Mama, hoćeš li sad biti sretnija?”
Suza mi je skliznula niz obraz. „Hoću, ljubavi. Ali moramo svi zajedno.”
Najteže mi je bilo kad su me mama i svekrva počele ispitivati što se događa. „Zar nije sramota da muž pere podove? Šta će ljudi reći?”
Tada sam prvi put jasno odgovorila: „Nije me briga što će ljudi reći. Briga me što će moja djeca naučiti o tome kako treba živjeti.”
Damir i ja smo imali još mnogo razgovora – nekad mirnih, nekad burnih. Nije bilo lako mijenjati navike stare desetljećima. Ali svaki put kad bih osjetila da opet padam u staru rutinu žrtvovanja, sjetila bih se one večeri kad sam napokon rekla: dosta je.
Danas nije sve savršeno. I dalje ima dana kad se osjećam nevidljivo ili kad Damir zaboravi na dogovoreno. Ali više ne šutim. Više ne gutam suze u tišini kupaonice dok perem tuđe čarape.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti? Koliko nas još misli da moramo sve same? I koliko nas bi moglo biti sretnije samo da skupimo hrabrosti reći – dosta je?