Kuća na obali: San koji je razorio moju obitelj

“Zašto si uvijek morala sve raditi po svom, mama?” Ivana je viknula kroz suze, dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog papirima. U tom trenutku, dok je bura udarala o prozore naše nove kuće na obali kod Primoštena, shvatila sam da moj san o okupljanju obitelji postaje noćna mora.

Godinama sam štedjela svaku kunu, prodavala stare zlatne naušnice i odricala se putovanja, samo da bih jednog dana mogla kupiti kuću na moru. Sanjala sam o ljetima ispunjenim smijehom unuka, mirisu borova i zajedničkim večerama uz svježu ribu. Kad sam napokon pronašla staru kamenu kuću s pogledom na more, srce mi je bilo puno nade. Pozvala sam Ivanu i sina Darija s njihovim obiteljima da provedu prvo zajedničko ljeto.

Ali već prvi dan sve je krenulo po zlu. Dario je došao s novom ženom, Anom, koja je bila hladna i povučena. Ivana je odmah počela kolutati očima kad bi Ana nešto rekla. Unuci su se posvađali oko sobe s pogledom. “Zašto uvijek ona dobije bolje?” vikala je mala Ema, a njezin brat Filip joj je uzvratio: “Zato što si ti uvijek razmažena!” Ja sam pokušavala smiriti situaciju, ali osjećala sam kako mi glas drhti.

Navečer, dok smo sjedili za stolom, Ivana je odjednom rekla: “Mama, jesi li ti svjesna da si nas ovdje dovela samo zato da bi kontrolirala naše živote? Nikad nisi pitala što mi želimo!” Dario je šutio, gledao u tanjur. Ana je ustala i otišla na terasu. Osjetila sam kako mi se srce steže.

Sutradan su počele svađe oko sitnica: tko će kuhati, tko će čistiti, tko će birati glazbu. Ivana je zamjerala Dariju što se nikad ne javi prvi, a on njoj što stalno prigovara. Ana je šutjela i povremeno slala poruke nekome na mobitel. Djeca su se povukla u svoje sobe s tabletima.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Ivanu i Darija kako se svađaju u dnevnoj sobi:

“Ti si uvijek bio mamin sin! Sve ti je dala!”
“A ti si uvijek bila tatina princeza! Nikad nisi znala što znači boriti se za nešto!”

Stajala sam iza vrata i plakala. Nisam znala da toliko boli još uvijek živi među njima. Sjetila sam se dana kad je njihov otac otišao – kako sam ih grlila i obećavala da ćemo biti obitelj bez obzira na sve. Jesam li ih previše štitila? Jesam li im usadila osjećaj da ništa nije dovoljno dobro?

Treći dan Ana mi je prišla dok sam zalijevala lavandu:

“Ljubice, možda ste vi imali najbolje namjere, ali vaša djeca nose mnogo toga iz prošlosti. Ova kuća… možda nije rješenje.”

Pogledala sam je u oči i prvi put vidjela tugu i umor. “Samo sam htjela da budemo zajedno,” šapnula sam.

Te noći Dario je predložio da svi sjednemo i razgovaramo. Sjeli smo u krug na terasi, more se crnilo pod mjesečinom.

“Mama, ja te volim, ali ne mogu više glumiti da smo savršena obitelj,” rekao je tiho.
“Ni ja,” dodala je Ivana. “Možda bismo svi trebali biti iskreni – ne možemo popraviti sve što je bilo.”

Pokušala sam zadržati suze. “Možda sam pogriješila što sam vas prisilila na ovo… Ali nisam znala kako drugačije. Bojala sam se ostati sama.”

Nastao je muk. Ana je uzela Darija za ruku. Djeca su došla i sjela mi u krilo.

Sljedećih dana bilo je manje svađa, ali i manje smijeha. Svatko se povukao u svoj svijet. Kad su odlazili, Ivana me zagrlila jače nego ikad prije.

Sad sjedim sama na terasi, gledam valove kako udaraju o stijene i pitam se: Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog sna o zajedništvu? Može li jedna kuća izliječiti stare rane ili ih samo dublje otkriti?

Što vi mislite – jesu li naši snovi ponekad preteški teret za one koje volimo?