Kuća na brdu i srce na dnu: Priča o pohlepi i obitelji
“Ne, Amire! Rekla sam ti već sto puta – ne dolazi u obzir da tvoji roditelji žive s nama!” Mirelin glas odjekivao je praznim hodnikom naše nove kuće, a ja sam stajao na stepenicama, držeći ključeve u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Gledao sam kroz prozor na dvorište gdje su moji roditelji, Halima i Jusuf, stajali pored svojih starih kofera, pogleda punih nade i stida.
Nisam mogao vjerovati da je došao taj dan. Petnaest godina sam radio u Njemačkoj, zarađivao svaku marku znojem i suzama, sanjajući o trenutku kad ću se vratiti kući i okupiti sve koje volim pod jednim krovom. Kad sam prvi put pokazao Mireli nacrt kuće na brdu iznad Sarajeva, oči su joj zasjale. “Bit ćemo najljepši u mahali!” govorila je, a ja sam vjerovao da će to biti dom za sve nas.
Ali sada, kad je kuća napokon završena, kad su pločice iz Italije blistale pod suncem, a dvorište mirisalo na svježe pokošenu travu, Mirela je postala druga osoba. “Ne mogu ja s tvojom materom pod istim krovom! Ona će mi zavirivati u lonce, a tvoj otac će mi prigovarati za svaku sitnicu!”
Pokušao sam razgovarati s njom dok su roditelji sjedili u autu ispred kapije. “Mirela, molim te… Oni nemaju gdje. Sve su dali za mene. Sjećaš se kad smo ostali bez krova nad glavom nakon rata? Moja majka je prodala zadnji zlatni lančić da platimo stanarinu. Zar im to ne dugujemo?”
Okrenula se od mene, ruku prekriženih na prsima. “Tvoja majka nikad nije voljela mene. Sjećaš se kad je rekla da nisam dovoljno dobra za tebe? Sad neka traži drugu snahu!”
Osjetio sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Znao sam da Mirela ima ponos, ali nisam mogao vjerovati da će biti toliko tvrda. Ipak, nisam imao snage suprotstaviti joj se. Izašao sam vani, pokušavajući sakriti suze.
“Babo… Majko…” glas mi je zadrhtao. “Mirela misli da bi vam bilo bolje kod sestre u Ilidži. Tamo imate više mira…”
Majka me pogledala kao da me prvi put vidi. U njenim očima nije bilo ljutnje, samo duboka tuga. “Sine, mi smo navikli na malo. Samo smo htjeli biti blizu tebe. Ali ako je tako… neka ti je sretno u novoj kući.”
Otac je šutio, stežući šaku oko štapa. Znao sam da mu je srce slomljeno, ali nije htio pokazati slabost pred ženom i sinom.
Gledao sam kako odlaze niz ulicu, njihova leđa pogrbljena pod teretom godina i razočaranja. Vratio sam se unutra i zatekao Mirelu kako briše prašinu s kristalnog lustera.
“Zašto si takva?” upitao sam tiho.
“Zato što želim mir u svojoj kući! Zar nije dosta što si me ostavio samu svih tih godina dok si radio vani? Sad kad smo napokon zajedno, hoću svoj život!”
Nisam imao odgovora. Noći su postale duge i hladne. U kući punoj soba osjećao sam se usamljenije nego ikad prije. Mirela je pozivala prijateljice na kavu, hvalila se novim namještajem i velikim prozorima s pogledom na grad. Ali meni je svaki zalazak sunca bio gorak podsjetnik na ono što sam izgubio.
Jedne večeri nazvala me sestra Azra iz Ilidže.
“Amire, babo ti je pao niz stepenice. Nije ništa slomio, ali stalno pita za tebe. Majka šuti po cijele dane. Ne znam šta da radim više…”
Osjećao sam krivnju kao kamen na prsima. Otišao sam do Mirele i rekao joj: “Moram otići do roditelja. Ne mogu ih ostaviti same.”
Samo je slegnula ramenima: “Idi ako moraš. Ja imam svoje planove za vikend.”
Na Ilidži sam zatekao roditelje u maloj sobici kod Azre. Otac je sjedio kraj prozora, gledajući u daljinu.
“Sine… Jesi li sretan?” pitao me tiho.
Nisam znao što da kažem. Sjedio sam kraj njega i šutio dugo u noć.
Vratio sam se kući kasno. Mirela je već spavala. Gledao sam je kako mirno diše pod debelim pokrivačem i pitao se gdje smo pogriješili.
Sljedećih mjeseci pokušavao sam pronaći ravnotežu između žene i roditelja, ali zidovi naše kuće postajali su sve hladniji. Ljubav koju sam osjećao prema Mireli pretvarala se u gorčinu svaki put kad bih pomislio na roditelje koji sjede sami u tuđoj kući.
Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao Mirelu kako razgovara s prijateljicom Sabinom:
“Ma pusti njega! On bi najradije cijelu familiju doveo ovdje! Ja nisam služavka njegovoj materi!”
Tada mi je nešto puklo u grudima.
“Mirela! Dosta više! Ovo nije samo tvoja kuća! I moji roditelji imaju pravo na dom! Ako ne možeš prihvatiti moju obitelj, možda ni ja ne mogu više živjeti ovako!”
Nastala je tišina koju ni najskuplji luster nije mogao rasvijetliti.
Dani su prolazili, a ja sam sve češće bio kod Azre nego kod kuće na brdu. Mirela je ostajala sama sa svojim luksuzom, a ja sa svojim grižnjom savjesti.
Ponekad sjedim na terasi i gledam Sarajevo kako tone u sumrak. Pitam se: Što vrijedi najljepša kuća ako u njoj nema mjesta za ljubav i poštovanje? Jesam li pogriješio što sam dao sve za zidove umjesto za ljude?
Možda ste vi mudriji od mene – što biste vi učinili na mom mjestu?