Kuća koju sam gradila za tuđe snove

“Ne mogu više, mama. Ne mogu živjeti ovdje!” viknula je Lejla, snaha koju sam godinama zamišljala kao kćer koju nikad nisam imala. Stajala je na pragu dnevne sobe, crvena u licu, dok je moj sin Ivan šutio i gledao u pod. U tom trenutku, sve godine koje sam provela čisteći tuđe kuće u Njemačkoj, sve noći provedene u suzama, sve žuljeve na rukama – sve to mi je prostrujalo kroz glavu kao da me netko udario šakom u prsa.

Možda bih trebala početi od početka. Zovem se Marija. Rođena sam u malom selu kraj Livna, gdje su zime duge, a ljudi tvrdoglavi i ponosni. Udala sam se mlada za Antu, čovjeka koji je volio vino više nego mene. Kad je Ivan imao osam godina, Ante nas je ostavio zbog žene iz Zagreba. Rekao je da mu je dosta blata i krumpira, da želi život “kakav zaslužuje”. Nikad mu to nisam oprostila, ali nisam ni plakala pred sinom. Samo sam zagrizla usnicu i rekla sebi: “Marija, sad si ti i otac i majka.”

Nije bilo lako. Radila sam po poljima, čistila po kućama bogatijih susjeda, ali novca nikad dovoljno. Kad je Ivan napunio petnaest, odlučila sam otići u Njemačku. Svi su govorili: “Ne idi, Marija, tko će ti čuvati dijete?” Ali ja sam znala – ako ostanem, nikad mu neću moći dati ništa osim siromaštva. Ostavila sam ga kod svoje majke i otišla.

Prve godine bile su pakao. Spavala sam u sobi s još četiri žene iz Bosne, radila po 12 sati dnevno. Svaki euro koji bih zaradila slala sam Ivanu: za knjige, za odjeću, za sve što mu je trebalo. Sanjala sam samo jedno – jednog dana vratit ću se i sagraditi kuću na brdu iznad sela, kuću kakvu nitko ovdje nema.

Godine su prolazile. Ivan je završio školu, upisao fakultet u Mostaru. Upoznala sam Lejlu na njegovoj promociji – lijepa djevojka iz grada, pametna i draga. Kad su mi rekli da se žele vjenčati, srce mi je bilo puno ponosa. “Sad će napokon biti obitelj pod jednim krovom,” mislila sam.

Kad sam skupila dovoljno novca, vratila sam se kući i počela graditi kuću iz snova: velika terasa s pogledom na planinu, tri spavaće sobe, moderno kupatilo, kuhinja kakvu ni Nijemci nemaju. Selo je brujalo: “Vidi Marije! Vratila se kao kraljica!” Nisam marila za priče – samo sam sanjala dan kad će Ivan i Lejla doći živjeti sa mnom.

Ali kad su se uselili, ništa nije bilo kako sam zamišljala. Lejla se stalno žalila: “Nema interneta! Nema kafića! Nema kina!” Ivan je šutio ili odlazio u Mostar pod izgovorom posla. Ja sam pokušavala sve: sadila cvijeće ispod prozora, kuhala njihova omiljena jela, kupovala im sitnice iz grada. Ali Lejla je bila sve nezadovoljnija.

Jedne večeri, dok smo večerali, Lejla je odložila vilicu i rekla: “Marija, ja ovdje ne mogu više. Ovdje nema života za mene.” Ivan me pogledao kao da traži dopuštenje da ode. Osjetila sam kako mi se srce cijepa.

“A šta ti fali?” pitala sam tiho.

“Sve! Prijatelji su mi daleko, posao mi je daleko… Ovdje se osjećam kao da umirem svaki dan.” Ivan je samo šutio.

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se gdje sam pogriješila. Zar nije dovoljno što sam žrtvovala mladost za njih? Zar nije dovoljno što sam godinama radila da im dam dom?

Sutradan su spakirali stvari i otišli u Mostar. Kuća je odjednom postala prevelika i pretiha. Selo je opet brujalo: “Vidi Marije! Sagradila palaču pa ostala sama!” Nisam izlazila danima.

Jednog dana došla mi je susjeda Kata: “Marija, nemoj tugovati. Djeca danas ne znaju što znači dom.” Samo sam klimnula glavom.

Prolazili su mjeseci. Ivan bi nazvao ponekad, kratko: “Mama, jesi dobro?” Nikad nije pitao kako mi je bez njih.

Jedne večeri sjela sam na terasu i gledala zalazak sunca nad planinom. Kuća je blistala u zlatnom svjetlu, ali bila je prazna. Pomislila sam: Za koga sam gradila ovu kuću? Zašto su njihovi snovi drugačiji od mojih?

Možda će me netko razumjeti: Je li vrijedilo žrtvovati sve za djecu koja žele nešto drugo? Je li dom ono što gradimo ili ono što osjećamo?