Kredit za sina: Između ljubavi i očaja

– Mamo, moram ti nešto reći. Ne mogu više sam – Adamov glas drhtao je kroz slušalicu, dok sam stajala između polica u Konzumu, s vrećicom brašna u ruci. Srce mi je potonulo. Znam taj ton, onaj koji ne ostavlja mjesta za odgađanje. Bacila sam pogled na popis za kupovinu, ali više nisam vidjela slova – samo mutne obrise budućnosti koja se ruši.

Sat kasnije sjedili smo u mojoj kuhinji. Adam je gledao u stol, prsti su mu nervozno lupkali o šalicu kave koju nije ni okusio. Ja sam šutjela, čekajući da progovori. Na zidu je otkucavao stari sat, svaki tik-tak kao da je odbrojavao sekunde do katastrofe.

– Mamu, upao sam u probleme. Velike probleme. Imam dugove… – zastao je, a ja sam osjetila kako mi se dlanovi znoje. – Ako ih ne vratim do kraja mjeseca, bit će loše. Molim te, pomozi mi.

Nisam pitala koliko. Nisam pitala zašto. Samo sam klimnula glavom i rekla: – Naći ćemo rješenje, sine.

Sutradan sam otišla u banku. Gospođa Marija s šaltera me prepoznala i nasmiješila se, ali ja nisam mogla uzvratiti osmijeh. Potpisala sam papire, uzela kredit na deset godina. U glavi mi je odzvanjalo: “Za Adama. Za Adama.”

Novac sam mu dala u kuverti. Zagrlio me čvrsto, kao kad je bio mali i bojao se mraka. – Hvala ti, mama. Obećavam, ovo je zadnji put.

Ali nije bio zadnji put.

Tjedni su prolazili, a Adam je postajao sve povučeniji. Više nije dolazio na nedjeljni ručak kod mene i oca, Ivice. Ivica je šutio, ali vidjela sam mu u očima sumnju i bijes.

Jedne večeri, dok smo gledali Dnevnik, Ivica je spustio novine i rekao:

– Znaš li ti što si napravila? Uzela si kredit zbog njega, a ni ne znaš zašto mu treba toliki novac. Jesi li ga pitala?

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao dijete uhvaćeno u laži.

– On je tvoj sin isto koliko i moj – prošaptala sam.

– Ali ti ga štitiš od svega! Mora naučiti odgovarati za svoje postupke!

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Adam s ranjenim koljenima, Adam koji plače jer ga je netko zadirkivao u školi, Adam koji mi obećava da će biti bolji.

Nekoliko dana kasnije zazvonio mi je mobitel. Bila je to Jasmina, Adamova bivša djevojka.

– Gospođo Vesna, moram vam nešto reći… Adam ima problema s kockom. Vidjela sam ga nekoliko puta u kladionici kod tržnice. Znam da vam nije lako, ali možda mu treba pomoć.

Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Sve se složilo: nestanci novca, laži, izbjegavanje razgovora.

Te večeri čekala sam ga pred njegovim stanom. Kad je otvorio vrata i ugledao me, lice mu je problijedjelo.

– Mama… što radiš ovdje?

– Moramo razgovarati, Adame.

Sjeli smo na stari kauč prekriven dekicom koju sam mu poklonila kad se odselio.

– Reci mi istinu. Je li to zbog kocke?

Šutio je dugo, a onda su mu oči zasuzile.

– Pokušao sam prestati… Ali svaki put kad izgubim, mislim da ću vratiti sve idući put. I onda opet izgubim. Dugovi su rasli… Nisam znao kome se obratiti osim tebi.

Plakala sam zajedno s njim. Osjećala sam bijes prema njemu, ali još više prema sebi. Jesam li ga previše štitila? Jesam li mu dala previše ljubavi ili premalo granica?

Sljedećih tjedana pokušali smo sve: psihologa, grupe podrške, razgovore do kasno u noć. Ivica je bio ljut i povrijeđen; nije mogao oprostiti ni njemu ni meni.

– Uništit ćeš nas sve zbog njega! – vikao je jedne večeri kad smo ostali sami u kuhinji.

– On je naš sin! Ne mogu ga pustiti da propadne!

– A što ako već jest propao? – pitao me kroz suze koje nije htio pokazati.

Adam se borio, ali borili smo se i mi s njim. Kredit me pritiskao svakog mjeseca; svaka rata bila je podsjetnik na moju pogrešku ili možda na moju ljubav.

Jednog dana Adam nije došao na dogovoreni sastanak kod psihologa. Zvala sam ga bezbroj puta – bez odgovora. Noćima nisam spavala; zamišljala najgore scenarije.

Nakon tri dana pojavio se na vratima mog stana – iscrpljen, neobrijan, ali živ.

– Mama… bio sam blizu da sve završim. Ali onda sam se sjetio tebe… i tate… Nisam mogao to napraviti.

Zagrlila sam ga kao kad je imao pet godina i bojao se grmljavine.

Danas još uvijek otplaćujem kredit. Adam ide na terapiju i radi honorarno u skladištu jednog trgovačkog centra. Nije lako; povjerenje se teško vraća, a strah nikad ne nestaje potpuno.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu pomogla? Gdje završava majčinska ljubav, a počinje šteta? Može li se ikada ispraviti ono što smo iz ljubavi pogrešno napravili?