Kolač na stolu, ponos na ispitu: Priča iz jedne sarajevske večere
“Možda bi trebao otići do prodavnice umjesto što čekaš da ti neko nešto da. Ovdje ne radimo take-away! Prekini moljakati!” Mirjana je izgovorila te riječi tako glasno da su svi za stolom zastali s viljuškama u zraku. Pogledala sam u Daniela, koji je sjedio tik do mene, s osmijehom koji se borio protiv crvenila na licu. Bio je to onaj trenutak kad ti se čini da vrijeme stane, a svi pogledi postanu teži od olova.
Bila je to obična subotnja večera kod naše zajedničke prijateljice Jasminke u Sarajevu. Stol je bio prepun svega: od sarmi do baklave, a mirisi su podsjećali na djetinjstvo. Daniel, kojeg znam još iz osnovne škole, uvijek je bio pomalo nespretan s riječima, ali nikad zlonamjeran. Ipak, kad je upitao može li ponijeti komad kolača za svoju porodicu, činilo se kao da je prešao neku nevidljivu granicu.
“Ma pusti ga, Mirjana, nije ništa loše pitao,” pokušala sam ublažiti situaciju, ali ona me presjekla pogledom. “Nije stvar u tome što pita, nego kako pita. Svaki put isto! Kao da smo mu mi dužni!”
Daniel je slegnuo ramenima i tiho rekao: “Ma nema veze, nije važno… Samo sam mislio da djeca kod kuće nisu probala ovakav kolač.”
Jasminka je pokušala spasiti stvar: “Ma naravno, Daniel, uzmi koliko hoćeš. I ja bih voljela da neko mojoj djeci donese nešto slatko kad nemam vremena praviti.” Ali atmosfera se već promijenila. Svi su počeli šaptati, a ja sam osjećala kako mi srce lupa od nelagode.
Nakon večere, dok smo skupljali tanjire u kuhinji, Mirjana je nastavila: “Znaš li ti koliko puta je on ovako nešto tražio? Svaki put kad dođe, nešto nosi kući. Pa zar nema obraza?”
Pogledala sam je i osjetila kako me steže u grudima. “Možda mu stvarno treba? Znaš kakva su vremena…”
“Svi imamo problema! Ali ne idemo okolo i molimo!” Mirjana je bila neumoljiva.
Te noći nisam mogla zaspati. Sjećanja su mi navirala: moj otac koji je ostao bez posla 1998., majka koja je krišom prodavala kolače susjedima da bi nas prehranila. Sjećam se srama kad sam prvi put morala posuditi novac od prijateljice iz razreda. Sjećam se kako sam se osjećala kao Daniel – kao teret.
Sutradan sam nazvala Danielu. “Hej, izvini zbog sinoć… Znaš da Mirjana zna biti oštra.”
“Ma nije ništa… Navikao sam,” odgovorio je tiho. “Znaš, nije meni teško pitati. Teže mi je kad vidim kako ljudi gledaju na to. Kao da sam manje vrijedan.”
“Znaš da nisi,” rekla sam, ali nisam bila sigurna vjerujem li sama sebi.
Nekoliko dana kasnije srela sam Jasminku na pijaci. “Znaš li da mi se Daniel zahvalio porukom? Rekao je da su mu djeca bila presretna zbog kolača. A ja sam se osjećala kao da nisam napravila dovoljno.”
“Jesi napravila si više nego što misliš,” rekla sam joj.
Ali priča nije tu stala. Sljedeći put kad smo se okupili, Mirjana je donijela samo toliko kolača koliko nas ima za stolom – ni komad više. Kad je Daniel stigao, svi su ga gledali s očekivanjem.
“Danas nema viška,” rekla je Mirjana kroz smijeh koji nije bio nimalo topao.
Daniel se nasmijao zajedno s ostalima, ali vidjela sam kako mu ruke drhte dok sipa kafu.
Te večeri sam odlučila otići do njega kući. Njegova supruga Amira otvorila mi je vrata s osmijehom koji skriva umor.
“Hvala ti što si svratila,” rekla je tiho dok smo sjedile u maloj kuhinji. “Znaš, Daniel uvijek želi najbolje za nas. Nekad ga ljudi ne razumiju… Ali on bi sve dao za ovu djecu.”
Pogledala sam oko sebe: stara peć na drva, izlizani stolnjak, dječje crteže na zidu. Osjetila sam stid zbog svojih misli i zbog toga što nisam ranije shvatila koliko malo treba da nekome uljepšaš dan.
Kad sam se vratila kući, dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. O ponosu koji nas sprječava da tražimo pomoć i o osudi koja nas tjera da zaboravimo biti ljudi.
Sljedeći put kad smo se okupili kod Jasminke, donijela sam dvije tepsije kolača – jednu za stol i jednu za ponijeti. Kad me Mirjana upitala zašto toliko pravim, samo sam joj rekla: “Nekad trebaš dati više nego što misliš da možeš.” Daniel mi je zahvalio pogledom koji govori više od riječi.
I sada se pitam: Koliko nas bi imalo hrabrosti tražiti pomoć kad nam najviše treba? I koliko nas bi znalo pružiti ruku bez da sudimo?