Kćerka nas se odrekla i glumila siroče: Priča majke iz slavonskog sela

“Ne mogu vjerovati da si to stvarno rekla, Ivana!” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu naše stare kuće, gledajući svoju kćerku kako pakuje kofere. “Mama, molim te, ne pravi scenu. Sve je već odlučeno,” odgovorila je hladno, ne podižući pogled. U tom trenutku, srce mi je puklo na pola. Nikada nisam mislila da će doći dan kada će me vlastito dijete izbrisati iz svog života, kao da nikada nisam postojala.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kada je Ivana upoznala Darija, mladića iz Osijeka. Bio je iz dobre obitelji, otac mu je bio poznati liječnik, a majka profesorica na fakultetu. Sjećam se kako je Ivana prvi put došla kući s njim, sva uzbuđena, ali i nervozna. “Mama, molim te, nemoj ništa pitati, samo budi normalna,” šaptala mi je dok smo pripremale ručak. Pokušavala sam biti najbolja verzija sebe, ali osjećala sam da nešto nije u redu.

Nakon tog ručka, sve se promijenilo. Ivana je postala povučena, rijetko je dolazila kući, a kada bi i došla, bila je odsutna, kao da joj je ovdje sve strano. Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam je kako razgovara s Darijom na telefonu. “Ne, nemam roditelje. Odrasla sam s bakom. Mama je umrla kad sam bila mala,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da čujem svaku riječ. Suđe mi je ispalo iz ruku, a voda se razlila po podu. Nisam mogla vjerovati što sam upravo čula.

Te noći nisam oka sklopila. U glavi su mi se vrtjele slike Ivaninog djetinjstva, naši izleti na Dravu, njeni prvi koraci, prvi dan škole. Sve sam joj dala, sve sam žrtvovala za nju. A sada, ona me se odriče zbog srama? Zbog toga što nismo bogati, što živimo u staroj kući na selu, što nosim istu jaknu već petu zimu zaredom?

Sljedećeg dana, pokušala sam razgovarati s njom. “Ivana, zašto si to rekla? Zar ti je toliko neugodno zbog nas?” Pogledala me ravno u oči, ali u njenom pogledu nije bilo ni trunke kajanja. “Mama, ti ne razumiješ. Njegova majka je užasno stroga. Ne bi me nikada prihvatila da zna da dolazim iz ovakve obitelji. Oni su drugačiji ljudi. Ja… ja želim novi život.”

Moj muž, Stjepan, nije mogao vjerovati kad sam mu ispričala što se dogodilo. “Naša Ivana? Pa mi smo je odgajali s ljubavlju! Nikada joj ništa nije falilo!” viknuo je, udarivši šakom o stol. Danima nismo mogli doći sebi. Susjedi su počeli šuškati, pitati gdje je Ivana, zašto više ne dolazi. Nisam imala snage objašnjavati, samo bih slegnula ramenima i povukla se u kuću.

Najgore je bilo kad je došla pozivnica za svadbu. Na njoj je pisalo: “Ivana i Dario, zajedno s bakom Anom, pozivaju vas na vjenčanje…” Nigdje ni spomena o nama, njenim roditeljima. Suze su mi same tekle niz lice. Stjepan je samo šutio, gledao kroz prozor, kao da traži odgovore u magli koja se spuštala nad polja.

Na dan vjenčanja, sela su bila puna priča. “Jesi čula, Marija, Ivana se udala, a roditelje nije ni pozvala! Sramota!” govorile su žene na tržnici. Nisam imala snage ni otići po kruh. Osjećala sam se kao da sam umrla, kao da sam postala duh u vlastitom životu.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, došla je moja sestra Ljiljana. “Marija, moraš joj oprostiti. Djeca ponekad naprave gluposti. Možda će se jednog dana vratiti.” Ali kako oprostiti nešto ovakvo? Kako zaboraviti da te vlastito dijete izbrisalo iz svog života zbog srama?

Prolazili su mjeseci. Ivana se nije javljala. Ponekad bih vidjela njene slike na Facebooku, nasmijana, s Darijem i njegovom obitelji, kao da nikada nije imala drugu majku. Stjepan je sve više šutio, povukao se u sebe, počeo je piti. Naša kuća je postala tiha, hladna, bez smijeha i radosti.

Jednog dana, dok sam zalijevala vrt, prišla mi je susjeda Kata. “Marija, nemoj se ljutiti, ali Ivana je ipak tvoje dijete. Možda joj treba vremena. Znaš, i moj sin je jednom pobjegao od kuće, pa se vratio kad mu je bilo najteže.” Te riječi su mi dale malo nade, ali bol nije nestajala.

Pitala sam se svake noći: gdje smo pogriješili? Jesmo li trebali više raditi, više joj dati, biti moderniji roditelji? Ili je problem u ovom društvu, gdje je važnije što imaš nego tko si? Sjećam se kako sam joj jednom rekla: “Ivana, ljubav i poštenje su najvažniji na svijetu.” Ona je samo slegnula ramenima i otišla u sobu.

Godinu dana kasnije, dobila sam pismo. Pisalo je: “Mama, žao mi je. Nisam znala kako drugačije. Bojala sam se da ću izgubiti sve ako priznam tko sam i odakle dolazim. Oprosti mi ako možeš.” Suze su mi zamutile vid. Nisam znala što da osjećam – tugu, bijes, olakšanje?

Danas, dok sjedim sama u kuhinji i gledam kroz prozor, pitam se: može li se ovakva rana ikada zacijeliti? Može li majka ikada zaboraviti da ju je dijete izbrisalo iz svog života zbog srama? Što biste vi učinili na mom mjestu? Oprostili ili zauvijek zatvorili vrata?