Kava koja je sve promijenila: Priča o svekrvi, ljubavi i granicama
“Znaš li ti uopće što znači biti domaćica?” Nadino lice bilo je crveno, a glas joj je podrhtavao dok je stajala na sredini naše male kuhinje. Damir je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod. Ja sam stajala s krpom u ruci, još uvijek u pidžami, jer je bila subota ujutro i nisam očekivala nikoga, a najmanje iznenadni upad moje svekrve.
“Nado, nisam znala da ćete doći…” pokušala sam mirno, ali ona me prekinula.
“To nije izgovor! U mojoj kući se uvijek znalo: gostu se prvo ponudi kava!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Pogledala sam Damira, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Mama, pusti Ivanu, nije znala…”
“Nije znala? Koliko ste već u braku? Tri godine! I još uvijek ne zna?”
Nadina ljutnja bila je poput oluje koja se nadvila nad našim domom. Uvijek sam znala da joj smetam, ali nikada nisam mislila da će jedna šalica kave izazvati ovakvu buru.
Nakon što je izjurila iz stana, vrata su zalupila tako jako da su se slike na zidu zatresle. Damir me pogledao s prekorom. “Mogla si joj barem ponuditi kavu. Znaš kakva je moja mama.”
“Damire, nisam imala pojma da će doći! Nisam stigla ni oprati zube! Zar je stvarno toliko bitno?”
On je samo odmahnuo glavom i otišao u dnevni boravak. Ostala sam sama u kuhinji, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.
Tog dana nisam mogla prestati razmišljati o svemu što se dogodilo. Odrasla sam u Mostaru, u obitelji gdje su se problemi rješavali razgovorom, a ne šutnjom i zamjeranjem. Moja mama, Jasmina, uvijek bi rekla: “Ivana, bolje je reći što te muči nego skupljati gorčinu.” Ali ovdje, u Sarajevu, s Nadom kao svekrvom, osjećala sam se kao da hodam po minskom polju.
Narednih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Damir je bio povučen, a ja sam se trudila biti što neprimjetnija. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha da je to Nada. Nisam znala kako popraviti stvari.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Damir je napokon progovorio:
“Mama kaže da si bezosjećajna. Da nemaš poštovanja prema njoj ni prema meni.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Damire, stvarno misliš da sam bezosjećajna? Zar ti ne vidiš koliko se trudim?”
On je slegnuo ramenima. “Ne znam više. Možda bi trebala češće nazvati mamu, pitati je treba li joj što…”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog ovog braka: ostavila sam posao u Mostaru, preselila se u grad gdje nikoga ne poznajem osim Damira i njegove obitelji. Svaki dan pokušavam biti bolja supruga i snaha, ali čini se da ništa nije dovoljno.
Sljedećeg vikenda odlučila sam otići kod Nade. Kupila sam joj omiljene hurmašice iz slastičarne na Baščaršiji i pokucala na vrata njenog stana.
Otvorila mi je s iznenađenjem na licu.
“Ivana? Što ti ovdje radiš?”
“Došla sam popiti kavu s vama… Ako želite.”
Pogledala me nekoliko sekundi, kao da procjenjuje moju iskrenost. Zatim je uzdahnula i pustila me unutra.
Sjele smo za stol. Nada je šutjela dok je kuhala kavu na staroj džezvi koju je donijela iz rodnog Livna prije četrdeset godina.
“Znaš,” rekla je napokon, “nije meni do kave. Nego… osjećam se kao da gubim sina otkad ste se vjenčali. Prije smo svaki vikend pili kavu zajedno. Sad ga jedva vidim.”
Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu. “Nado… nije mi namjera uzeti vam sina. Samo želim da svi budemo obitelj.”
Pogledala me tužno. “Teško mi je pustiti ga… On je moj jedini sin.”
Tada sam shvatila: nije riječ o kavi, nego o strahu od gubitka. O usamljenosti koju ni najjača žena ne može sakriti.
Te večeri vratila sam se kući s osjećajem olakšanja ali i tuge. Damir me dočekao na vratima.
“Jesi li bila kod mame?”
Kimnula sam glavom.
“I?”
“Mislim da smo napokon razgovarale kao ljudi. Ali Damire… moraš i ti nešto poduzeti. Ne mogu ja sama održavati odnose s tvojom majkom.”
Pogledao me zbunjeno, ali prvi put nakon dugo vremena zagrlio me bez riječi.
Dani su prolazili i stvari su se polako popravljale. Nada nas je pozvala na ručak sljedeće nedjelje. Ovaj put ja sam prva ponudila kavu.
Ali nešto se promijenilo u meni. Naučila sam da granice nisu znak nepoštovanja već ljubavi prema sebi i drugima. I da ponekad treba proći kroz buru da bi sunce ponovno zasjalo nad obitelji.
Ponekad se pitam: Je li moguće istinski pomiriti dvije žene koje vole istog muškarca na različite načine? I gdje završava dužnost snahe, a počinje pravo na vlastiti mir?