Kamen Temeljac Tuđe Kuće, Pukotina u Mojoj Duši
“Zar opet ja, punice?” – izletjelo mi je prije nego što sam stigao ugristi se za jezik. Sunce je peklo kao da želi spržiti sve što je ostalo od mojih živaca. Stajala je ispred mene, ruku prekriženih na prsima, s onim svojim pogledom koji ne trpi prigovor. “Pa tko će, Damire? Tvoj šogor je na moru, a ti si ionako tu. Kuća neće sama od sebe narasti!”
Pogledao sam prema Ivani, koja je iz daljine promatrala cijelu scenu. Njene oči su bile umorne, ali nije ništa rekla. Znao sam što misli – opet ćeš raditi za njih, a mi ćemo čekati da se sjetiš nas. Naša Lana je sjedila na stepenicama, crtala kredom po pločniku i povremeno bacala pogled prema meni, kao da čeka da joj mahnem ili se nasmiješim. Nisam imao snage ni za to.
Nisam mogao vjerovati da sam opet ovdje. Prije samo mjesec dana punica je odlučila svoj stan prepustiti svom sinu, Ivaniinom bratu Tomislavu. “On ima troje djece, treba mu više prostora”, rekla je tada. Nitko nije pitao nas kako se osjećamo zbog toga što smo uvijek drugi izbor. Nismo ni mi bez djece – Lana je naše sunce, ali kao da to nikome nije dovoljno važno.
Dok sam miješao cement, misli su mi bježale u prošlost. Sjetio sam se dana kad smo Ivana i ja tek počeli živjeti zajedno. Bili smo puni snova – maštali smo o vlastitom stanu, o vikendima na moru, o tome kako ćemo jednog dana imati svoj vrt. Umjesto toga, evo me kako gradim tuđi vrt, tuđu terasu, dok moj život prolazi u čekanju.
“Damire, možeš li mi dodati još jednu vreću cementa?” – viknula je punica iz kuće. “I pazi da ne prospeš!”
“Naravno…” – odgovorio sam kroz zube. Ruke su mi bile pune žuljeva, leđa su me boljela, ali nisam imao izbora. Ako odbijem, bit ću nezahvalan zet; ako pristanem, opet ću biti onaj koji šuti i trpi.
Kasnije tog dana, dok smo sjedili za stolom na improviziranoj terasi, Tomislav je došao s obitelji. Njegova žena Marina nosila je novu torbu, a djeca su trčkarala oko stola. Svi su pričali o tome kako će im biti lijepo u novom stanu. Nitko nije pitao gdje ćemo mi kad Lana krene u školu i kad nam zatreba više prostora.
Ivana je šutjela cijelo vrijeme. Znao sam da joj je teško. Kad smo ostali sami, tiho mi je rekla: “Znaš li ti koliko puta sam poželjela reći mami da prestane? Da nas pusti na miru? Ali ne mogu… Ona uvijek nađe način da me natjera na šutnju.”
“Ivana, ne možemo ovako cijeli život…” – rekao sam tiho. “Naša kćer zaslužuje više od ovoga. I ti zaslužuješ više.”
Pogledala me kroz suze: “A što da radimo? Gdje ćemo? Tvoj otac još uvijek ne priča s tobom otkad si se oženio za mene… Nemaš gdje otići.”
Osjetio sam kako mi se srce steže. Istina je – moj otac nikad nije prihvatio Ivanu jer nije iz našeg sela. Od tada nemamo svoj dom; stalno smo kod njezinih ili podstanari.
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam Lanu kako diše u snu i Ivanu kako tiho plače okrenuta prema zidu. U meni se lomilo sve što sam godinama potiskivao – bijes, tuga, osjećaj manje vrijednosti.
Sljedećeg jutra odlučio sam razgovarati s punicom. “Gospođo Marija, moram vam nešto reći”, počeo sam dok je slagala veš na terasi.
“Reci, Damire”, odgovorila je bez da me pogleda.
“Osjećam da stalno radim za ovu obitelj, ali moja mala obitelj stalno ostaje po strani. Ne želim više biti samo radna snaga. Želim da i mi dobijemo priliku za svoj dom, za svoj mir.”
Napokon me pogledala: “Znaš li ti koliko sam ja žrtava podnijela za ovu obitelj? Svi ste vi nezahvalni! Tvoj tast je umro mlad, sve sam sama podigla! Ako ti se ne sviđa, idi!”
Osjetio sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Nije stvar u tome što ne cijenim vaše žrtve… Ali i mi imamo pravo na sreću!”
U tom trenutku izašla je Ivana: “Mama, dosta! Damir ima pravo! Nikad nisi pitala što nama treba! Samo Tomislav i njegova djeca! Zar Lana nije tvoja unuka? Zar ja nisam tvoja kćer?”
Punica je šutjela nekoliko trenutaka pa samo odmahnula rukom i otišla u kuću.
Te večeri Ivana i ja smo dugo razgovarali. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam da nismo sami – bili smo zajedno protiv svega što nas guši.
“Možda nemamo kuću ni vrt”, rekla je Ivana dok smo gledali Lanu kako spava, “ali imamo jedno drugo i našu Lanu. Možda je to početak našeg doma.”
I dok pišem ove riječi, pitam se: Koliko još ljudi oko nas gradi tuđe kuće dok im vlastiti domovi propadaju? Koliko nas šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Zar nije vrijeme da konačno kažemo – dosta?