Kad tišina vrišti – Ispovijest bake koja je izgubila unuku
„Lara, dušo, zašto me više ne zoveš na telefon?“ pitala sam tiho, dok sam joj pokušavala uhvatiti pogled. Sjedila je na rubu kauča, stisnutih šaka, buljeći u pod. U toj tišini, koja je odjekivala kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, osjećala sam kako mi srce puca. Nekad je trčala prema meni čim bi ušla kroz vrata, a sada kao da sam joj stranac.
Marina, moja snaha, ušla je u dnevni boravak s tanjurom keksa. „Pusti je, mama, ima puno zadaće. Znaš kakva je škola danas, sve ih pritišće.“ Nasmiješila se, ali osmijeh joj nije dosezao oči. Znam Marinu već dvadeset godina; prepoznajem kad nešto skriva. Ali nisam htjela navaljivati pred Larom.
Kad su otišle kući, sjela sam za stol i gledala stari obiteljski album. Slike s ljetovanja na Jadranu, Larine prve korake na plaži u Makarskoj, njezin osmijeh dok jede sladoled u Mostaru… Sve mi se činilo kao neki drugi život. Što se dogodilo? Gdje sam pogriješila?
Sljedećih tjedana Lara me izbjegavala. Nisam više dobivala poruke ni crteže koje mi je znala ostavljati na stolu. Kad bih nazvala Marinu, uvijek bi imala izgovor: „Lara je kod prijateljice“, „Lara ima trening“, „Lara spava“. Moj sin Ivan bio je još gori – stalno na poslu, uvijek umoran, nikad vremena za razgovor.
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do njihove zgrade na Trešnjevci bez najave. Marina mi je otvorila vrata s iznenađenjem i nelagodom. „Mama, mogla si barem nazvati…“
„Morala sam doći. Želim vidjeti Laru.“
Marina je uzdahnula i pustila me unutra. Lara je sjedila za stolom s knjigama, ali kad me vidjela, samo je kratko kimnula glavom i nastavila gledati u bilježnicu.
„Lara, možeš li na trenutak sa mnom u sobu?“ pitala sam. Pogledala je Marinu, koja je klimnula glavom.
Ušli smo u njezinu sobu. Sjela sam na krevet i uzela njezinu ruku.
„Dušo, što se događa? Zašto me izbjegavaš?“
Lara je šutjela nekoliko trenutaka, a onda tiho rekla: „Mama kaže da te ne smijem opterećivati svojim problemima.“
Osjetila sam kako mi se grlo steže. „Ali ja sam tvoja baka. Za mene nisi nikad teret.“
Pogledala me tužnim očima. „Mama kaže da si umorna i da ti treba mir.“
Vratile smo se u dnevni boravak. Pogledala sam Marinu ravno u oči.
„Zašto joj govoriš takve stvari?“
Marina je slegnula ramenima. „Mama, Lara ima svoje probleme. Ne želim da te opterećuje. I ti si imala zdravstvenih problema prošle zime…“
„Ali ja nisam mrtva! Ja sam još uvijek ovdje! I trebam svoju unuku isto koliko ona treba mene!“
Ivan se pojavio na vratima i pogledao nas zbunjeno. „Što se događa?“
„Ništa“, rekla je Marina brzo. „Samo razgovaramo.“
Ali ništa nije bilo isto nakon tog dana. Lara se još više povukla. Počela sam sumnjati da postoji nešto više od obične brige za moje zdravlje.
Jedne večeri nazvala me susjeda iz njihove zgrade. „Znaš li da Marina često viče na Laru? Čujem ih kroz zidove…“
Nisam mogla vjerovati. Moja Marina? Uvijek smirena, uvijek nasmijana pred drugima…
Sljedeći put kad sam došla kod njih, čekala sam trenutak kad ćemo biti same. „Marina, što se događa? Znam da nešto nije u redu.“
Suze su joj navrle na oči. „Ne mogu više sama… Ivan stalno radi, ja sam pod stresom… Lara ima problema u školi, a ja ne znam kako joj pomoći… Ponekad vičem na nju i poslije mi bude užasno žao…“
Zagrlila sam je. „Nisi sama. Ali ne smiješ nas razdvajati. Lara treba mene isto koliko ti trebaš mene.“
Te večeri prvi put nakon dugo vremena Lara mi je poslala poruku: „Bako, volim te.“
Ali ništa nije bilo kao prije. Povjerenje se teško vraća kad jednom pukne.
Danas sjedim sama u stanu i gledam kroz prozor u kišni dan nad Zagrebom. Ponekad mi se čini da tišina vrišti glasnije od bilo kakve svađe.
Je li moguće ponovno izgraditi mostove kad ih jednom sruše riječi izgovorene u strahu i boli? Koliko šutnje može podnijeti jedno srce prije nego što prestane kucati za one koje najviše voli?