Kad ti život otkrije tuđe tajne: Priča o dugovima, izdaji i neočekivanoj ruci spasa
“Jelena, moramo razgovarati. Odmah.” Glas moje svekrve, Zore, odjeknuo je stubištem dok sam još uvijek stajala u crnini, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci. Pogledala sam prema vratima dnevnog boravka, gdje su na stolu još uvijek stajale svijeće i slike mog pokojnog muža, Ivana. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
“Što je sad? Zar ne može pričekati?” promrmljala sam sebi u bradu, ali sam znala da nema smisla bježati. Zora je uvijek bila žena koja ne odustaje dok ne kaže što ima.
Sjela sam nasuprot nje, a ona je duboko uzdahnula. “Jelena, znam da ti je teško, ali moraš znati istinu. Ivan… Ivan ti nije ostavio samo tugu. Ostao je i dug. Velik dug.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Kakav dug? O čemu pričaš?”
“Kredit u banci, pozajmice kod susjeda, čak i kod nekih ljudi iz Sarajeva… Sve je to na tvoje ime. Ivan je sve prepisao na tebe prije nego što je umro.”
Nisam mogla vjerovati. Ivan, moj Ivan, čovjek za kojeg sam mislila da mi nikad ne bi lagao, ostavio me u ponoru iz kojeg nisam znala kako ću se izvući. Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred Zorom.
“Zašto mi to nije rekao? Zašto mi nitko nije rekao?”
Zora je slegnula ramenima. “Možda te htio zaštititi. Možda se nadao da će sve riješiti prije nego što saznaš. Ali sad je kasno. Dugovi su tu i ljudi već pitaju kad ćeš vratiti novac.”
Tih dana nisam spavala. Svaku noć bih sjedila za kuhinjskim stolom, gledala u papire koje su mi donosili iz banke i razmišljala kako ću reći djeci – Luki i Ani – da možda više nećemo imati ni za kruh.
Jednog jutra, dok sam pokušavala smiriti Anu koja je plakala jer nije imala novu pernicu za školu, zazvonio je mobitel. Nepoznat broj.
“Halo?”
“Jelena? Ovdje Emir. Možda me se ne sjećaš, išli smo zajedno u srednju školu u Mostaru. Čuo sam što se dogodilo… Ako trebaš pomoć, tu sam.”
Emir? Nisam ga vidjela godinama. Bio je onaj tihi dečko iz razreda, uvijek sa strane, ali uvijek spreman pomoći svakome.
“Hvala ti, Emir, ali… Ne znam kako bi mi mogao pomoći. Ovo su ozbiljni problemi. Dugovi, banka… Sve je otišlo predaleko.”
“Znam ljude koji mogu pomoći s bankom. I imam nešto ušteđevine. Ne moraš odmah reći da ili ne. Samo znaj da nisi sama.”
Spustila sam slušalicu i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade.
Ali problemi nisu stali na tome. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, netko je pokucao na vrata. Bio je to Stjepan, Ivanov najbolji prijatelj iz djetinjstva.
“Jelena, moramo razgovarati o Ivanu… O njegovim poslovima. Nije sve bilo kako si mislila.” Sjeli smo za stol i Stjepan je počeo pričati o Ivanovim kockarskim dugovima, o ljudima kojima je dugovao novac – ljudima koji nisu imali strpljenja čekati.
“Znaš li ti što znači kad ti dođu ljudi iz Sarajeva tražiti novac? Nisu to šale!”
Osjetila sam kako me hvata panika.
“Stjepane, što da radim? Imam dvoje djece! Nemam odakle vratiti te novce!”
On je samo slegnuo ramenima i pogledao me s tugom u očima. “Ne znam, Jelena. Ali moraš biti jaka zbog djece. I pazi kome vjeruješ. Neki ljudi nisu ono što se čine.”
Te noći nisam oka sklopila. Razmišljala sam o svemu što mi je Stjepan rekao i pitala se kome mogu vjerovati.
Sljedećih dana počeli su dolaziti pozivi i poruke – neki prijeteći, neki moleći za povrat novca. Djeca su osjećala napetost u zraku; Luka me pitao zašto više ne idemo kod bake na selo, Ana zašto tata više ne dolazi po nju u školu.
Jednog dana stiglo je pismo iz banke – prijetili su ovrhom na stan ako ne platim barem dio duga do kraja mjeseca.
U očaju sam nazvala Emira.
“Emire, ne znam više što da radim… Izgubit ćemo stan! Djeca… Ne mogu ih ostaviti bez krova nad glavom!”
Emir je došao isti dan iz Sarajeva. Sjeo je sa mnom za kuhinjski stol i izvadio fascikl s papirima.
“Jelena, imam prijatelja koji radi u banci u Zagrebu. Možemo pokušati dogovoriti reprogram kredita. A ja ću ti posuditi koliko mogu za početak – bez kamata, bez žurbe da vratiš.” Gledala sam ga kroz suze – nisam mogla vjerovati da netko tko mi nije obitelj može biti toliko dobar.
Zora nije bila oduševljena kad je saznala za Emira.
“Što će ti on pomagati? Zar nemaš nikoga svog? Ljudi će pričati!”
“Neka pričaju! Gdje ste vi bili kad mi je bilo najteže? Emir mi pomaže više nego svi vi zajedno!”
Prvi put sam podigla glas na Zoru i osjetila kako mi raste snaga koju nisam znala da imam.
Uz Emirinu pomoć uspjela sam dogovoriti s bankom odgodu otplate i spasiti stan od ovrhe. Dugovi nisu nestali preko noći, ali barem smo imali vremena da stanemo na noge.
S vremenom su se odnosi s obitelji popravili – Zora je shvatila koliko mi znači Emirina pomoć i počela ga prihvaćati kao prijatelja kuće.
Ali ono što me najviše boljelo bila je izdaja – spoznaja da me Ivan lagao godinama, skrivao probleme i ostavio me samu da se borim s posljedicama njegovih odluka.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon i gledala zvijezde nad Sarajevom.
“Može li se ikada oprostiti takva izdaja? Kako pronaći snagu kad te život slomi na komade? Možda baš tada otkriješ tko ti je pravi prijatelj… Što vi mislite – može li se oprostiti onome tko te najviše povrijedi?”