Kad ti život otkrije tuđe tajne: Priča o dugovima, izdaji i neočekivanoj ruci spasa
Kad sam čula zvuk lopate koja udara o zemlju, osjetila sam kako mi se srce steže, kao da ga netko cijedi šakama. Stajala sam pored groba, dok su hladni vjetrovi s Medvednice šibali moje lice, a suze mi nisu htjele poteći. Ljudi oko mene šaptali su molitve, bacali grumenje zemlje na Edwardov lijes, ali ja sam samo zurila u rupu, pitajući se kako ću dalje.
Moj Edward. Četrdeset godina zajedno. Dvoje djece, unuci, zajednički stan u Novom Zagrebu, vikendica na Plitvicama. Mislila sam da znam sve o njemu. A onda, kad su svi otišli i kad sam ostala sama s njegovim stvarima, počela sam otkrivati pukotine u našem životu.
Prvo su stigla pisma iz banke. Onda pozivi. Dugovi. Kredit na stan, kredit na vikendicu, minus na kartici, čak i neka pozajmica od privatnika. Nisam mogla vjerovati. “Mama, jesi li ti znala za ovo?” pitala me kći Ivana dok je prelistavala papire. “Nisam… Bože, nisam imala pojma!”
Sin Dario je odmah planuo: “Pa kako je mogao ovo napraviti? Zar nije mislio na nas?” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam imala odgovora. Edward je uvijek bio tih, povučen, radio je kao inženjer u jednoj državnoj firmi. Nikad nije pokazivao znakove stresa ili brige. Sve do zadnjih mjeseci kad je često šutio i gledao kroz prozor.
“Moramo prodati vikendicu,” rekla sam jednog jutra Ivani dok smo pile kavu u kuhinji. “Ne možemo to zadržati.” Ivana je slegnula ramenima: “Mama, to je samo kuća. Bitno je da se izvučemo iz ovoga.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Dugovi su bili veći nego što sam mislila. Svaki dan novi poziv: banka, odvjetnik, čak i neki čovjek iz Travnika koji je tvrdio da mu Edward duguje novac još iz 1995. godine.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala stare slike, zazvonio je mobitel. Nepoznat broj.
“Gospođo Ana? Ovdje Jasmina… možda me se ne sjećate, radila sam s vašim mužem prije dvadeset godina u Energoprojektu.” Glas joj je bio topao, ali oprezan.
“Sjećam se… Kako mogu pomoći?”
“Znam da vam nije lako… ali želim vam reći nešto što možda ne znate o Edwardu.”
Srce mi je preskočilo. “Što točno?”
“On… pomagao je ljudima. Znao je posuđivati novac onima koji su ostali bez posla ili su imali problema s ratnim kreditima. Neki su mu vraćali, neki nisu… Znam da vam to ne pomaže sada, ali možda vam može dati malo mira.”
Nisam znala što bih rekla. Pomagao drugima? A meni nije rekao ništa? Osjetila sam bijes i tugu istovremeno.
Sljedećih dana pokušavala sam doći do daha između sastanaka s odvjetnicima i razgovora s djecom. Dario je bio ljut: “Zašto si uvijek ti ta koja mora rješavati sve? Gdje su ti ljudi kojima je pomagao? Zašto nitko ne pomaže nama sada?”
Ivana je bila tiha: “Možda bi trebali pitati Jasminu može li nam pomoći da dođemo do tih ljudi? Možda netko od njih može vratiti barem dio novca…”
Nisam vjerovala da će se itko javiti. Ali Jasmina se pojavila na vratima našeg stana nekoliko dana kasnije s popisom imena i brojeva.
“Ovo su ljudi kojima je Edward posuđivao novac ili pomagao na druge načine. Neki su otišli u Njemačku, neki su još ovdje… Možda će netko od njih htjeti pomoći vama sada kad ste vi u nevolji.”
Prošla sam prstima po papiru. Imena: Senad iz Bihaća, Marija iz Karlovca, Zlatan iz Mostara…
Prvi poziv bio je Senadu. “Gospođo Ana… ja sam vam dužan život! Vaš muž mi je pomogao kad sam bježao iz Bihaća ’93., dao mi novac za autobusnu kartu i smještaj u Zagrebu… Naravno da ću pomoći koliko mogu!”
Marija iz Karlovca plakala je na telefon: “Edward mi je posudio novac kad mi je muž poginuo… Nikad mu nisam uspjela vratiti sve… Ali sad ću dati koliko mogu!”
Polako su počeli pristizati mali iznosi. Nije to bilo dovoljno za sve dugove, ali bilo je dovoljno da osjetim da nisam sama.
Najveće iznenađenje došlo je od Zlatana iz Mostara. Pojavio se pred našim vratima s kovertom punom novca.
“Vaš muž mi je spasio firmu kad su mi blokirali račun zbog poreza… Ovo je najmanje što mogu učiniti za vas i vašu djecu.” Pogledao me u oči: “Edward je bio dobar čovjek. Ne zamjerite mu što vam nije rekao sve… Možda vas je samo htio zaštititi od briga.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Edwardovu sliku na polici i pitala se tko je zapravo bio čovjek s kojim sam provela život.
Dugovi su polako nestajali, ali osjećaj praznine ostao je još dugo. Djeca su mi zamjerala što nisam ranije primijetila probleme, a ja sam sebi zamjerala što nisam više pitala.
Jednog dana sjela sam s Ivanom na klupu ispred zgrade.
“Znaš, mama,” rekla je tiho, “možda tata nije bio savršen, ali barem je pokušavao pomoći drugima kad su bili u nevolji. To nije mala stvar.”
Pogledala sam nebo iznad Zagreba i osjetila kako mi se srce polako smiruje.
Možda nikad nećemo znati sve tajne onih koje volimo. Ali možda nam te tajne pokažu koliko smo zapravo jaki kad ostanemo sami.
Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I jesmo li spremni oprostiti im njihove slabosti kad saznamo istinu?