Kad ti život izgori pred očima: Priča o Ani i njenim ožiljcima

“Ana, pazi!” viknula je mama iz dnevnog boravka, ali već je bilo kasno. Vrela voda iz lonca prolila se niz moju ruku i lice. Osjetila sam bol kakvu nikad prije nisam doživjela, kao da mi koža gori iznutra. Sve se dogodilo u sekundi – miris pečenih paprika zamijenio je miris spaljene kože, a moj vrisak prekinuo je večernji mir u našem stanu u Novom Zagrebu.

Sjećam se kako su me vozili u bolnicu, tata je šutio, a mama je plakala tiho, stisnutih usana. “Bit ćeš dobro, Ana, samo diši,” šaputala mi je, ali ja sam znala da ništa više neće biti isto. Imala sam dvadeset godina, studirala sam na Filozofskom, imala dečka Ivana i planove za ljeto na moru s prijateljicama. U jednom trenu sve je nestalo – ostala sam sama sa svojim bolom i strahom.

Prva noć u bolnici bila je najgora. Soba puna nepoznatih ljudi, miris lijekova i plastike, a ja prikovana za krevet, lice umotano u zavoje. Čula sam šaptanje sestara: “Jadna djevojka, tako mlada…”. U ogledalu sam prvi put vidjela sebe tek nakon tjedan dana. Pogledala sam u svoje oči, ali nisam prepoznala osobu ispod natečenih kapaka i crvenih ožiljaka. Poželjela sam nestati.

Ivan me posjetio dva puta. Prvi put je donio plišanog medu i rekao: “Sve će biti dobro, Ana.” Drugi put je šutio cijelo vrijeme, gledao u pod i na kraju rekao: “Ne znam kako da ti pomognem.” Nakon toga se više nije javio. Prijateljice su slale poruke podrške, ali sve rjeđe. Mama je bila uz mene svaki dan, ali i ona je imala trenutke kad bi zaplakala u hodniku misleći da ne čujem.

Najteže mi je bilo vratiti se kući. Susjedi su me gledali ispod oka, neki su šaptali iza leđa. “Šteta za tako lijepu curu,” čula sam jednom na stubištu. Počela sam izbjegavati ljude, skrivala se iza šalova i kapuljača čak i ljeti. Brat Filip pokušavao me nasmijati: “Ajde, Ana, idemo na ćevape kod Želje!” ali ja nisam imala snage izaći iz sobe.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, tata je tiho rekao: “Ana, moraš nastaviti živjeti. Znam da boli, ali nisi ti samo lice.” Pogledala sam ga kroz suze: “A što ako me nitko više ne bude mogao voljeti? Što ako ni ja sebe ne mogu voljeti ovakvu?” Mama mi je stisnula ruku: “Mi te volimo. I moraš naučiti voljeti sebe ponovno.”

Počela sam odlaziti kod psihologinje Lejle. Prvi put kad sam sjela nasuprot nje, pitala me: “Ana, što vidiš kad pogledaš u ogledalo?” Nisam znala odgovoriti. Samo sam plakala. Tjednima smo razgovarale o boli, strahu od pogleda drugih, o tome kako društvo gleda na ljepotu kao na najvažniju stvar za ženu. Lejla mi je rekla: “Tvoje ožiljke ne možeš izbrisati, ali možeš naučiti živjeti s njima. Možda jednog dana postanu tvoja snaga.”

Polako sam počela izlaziti iz kuće. Prvo do dućana na uglu, pa do knjižnice na Savici. Ljudi su gledali, neki su se okretali za mnom, ali više nisam bježala. Jednog dana srela sam staru prijateljicu Mirelu iz srednje škole. Pogledala me ravno u oči i rekla: “Ana, ti si još uvijek ona ista cura koja je uvijek znala nasmijati cijeli razred.” Taj susret mi je dao snagu.

Počela sam pisati blog o svom iskustvu. Pisali su mi ljudi iz cijele Hrvatske i Bosne – neki s istim iskustvima, neki samo s riječima podrške. Jedna djevojka iz Mostara napisala mi je: “Tvoje riječi su mi pomogle da prihvatim svoje ožiljke od operacije.” Shvatila sam da nisam sama.

Godinu dana nakon nesreće prvi put sam otišla na more s obitelji. Skinula sam šal i pustila sunce da dotakne moje lice. Djeca su me gledala znatiželjno, ali jedna mala djevojčica mi je prišla i pitala: “Jesi li ti princeza ratnica?” Nasmejala sam se prvi put iskreno nakon dugo vremena.

Danas još uvijek imam dane kad plačem pred ogledalom ili kad me pogodi nečiji pogled ili komentar na ulici. Ali imam i dane kad se osjećam snažno – kad pogledam svoje ožiljke i vidim priču o preživljavanju, hrabrosti i ljubavi prema sebi.

Ponekad se pitam – hoću li ikada moći voljeti sebe potpuno? Hoće li društvo ikada naučiti gledati dalje od kože? Možda vi imate odgovor.