Kad ti vlastito dijete zatvori vrata: Priča jedne majke
“Mamo, bolje da ne dolaziš na vjenčanje.” Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, kao da ih je Ivan izgovorio prije minute, a ne prije tjedan dana. Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Telefon mi je klizio iz ruke, a srce mi je tuklo tako glasno da sam mislila da će me izdati.
“Zašto, Ivane? Što sam ti napravila?” glas mi je drhtao, ali nisam mogla suspregnuti suze. S druge strane tišina, pa hladan, odmjeren glas mog sina: “Nije ništa osobno, mama. Samo… Lejla i ja želimo mali krug ljudi. Znaš da se ona ne osjeća ugodno s tobom.”
Lejla. Njeno ime mi je gorjelo na jeziku. Od prvog dana kad ju je doveo u naš stan u Novom Zagrebu, osjećala sam da nešto nije u redu. Nije me gledala u oči, uvijek je bila rezervirana, kao da se boji da ću joj nešto uzeti. A ja sam samo željela sina koji će biti sretan.
“Ivane, ja sam ti majka! Zar nije prirodno da budem uz tebe na najvažniji dan tvog života?”
“Mama, molim te, nemoj praviti dramu. Već smo odlučili. Ne želim raspravu.”
Nakon toga razgovora nisam spavala cijelu noć. Gledala sam stare slike – Ivan u prvom razredu, Ivan na moru kod bake u Makarskoj, Ivan kad je prvi put pao s bicikla i plakao mi na ramenu. Gdje je nestalo to dijete koje me gledalo s toliko povjerenja?
Sljedećih dana izbjegavala sam susjede. U našem ulazu svi sve znaju – tko se ženi, tko se razvodi, tko ima problema s novcem. Nisam htjela pitanja ni sažaljenje. Samoću sam pronalazila u dugim šetnjama po nasipu Save, gdje sam mogla plakati bez svjedoka.
Jednog popodneva zazvonio je interfon. Bila je to moja sestra Sanja.
“Jelena, otvori! Znam da si doma!”
Pustila sam je unutra i sjela za kuhinjski stol kao učenica koja čeka kaznu.
“Što si mu napravila?” odmah je pitala.
“Ništa! Kunem ti se, Sanja! Samo sam rekla Lejli da bi možda mogla češće doći na ručak, da se bolje upoznamo…”
Sanja je uzdahnula i sjela nasuprot mene.
“Znaš kakva su danas djeca. Sve im smeta. Možda si bila malo… previše zaštitnička?”
“Pa zar nije to normalno? On mi je jedino dijete! Nakon što nas je Ante ostavio, sve sam mu dala! Radila sam dvije smjene u bolnici da mu platim fakultet!”
Sanja me pogledala s tugom.
“Možda baš zato… Možda ga gušiš svojom brigom. Moraš ga pustiti.”
Ali kako pustiti dijete koje si nosio devet mjeseci pod srcem? Kako zaboraviti sve one noći kad je imao temperaturu i kad si molio Boga da preživi još jedan dan?
Dan vjenčanja došao je prebrzo. Tog jutra probudila sam se s knedlom u grlu. U ormaru je visjela haljina koju sam kupila mjesecima ranije, uvjerena da ću biti najponosnija majka na svijetu. Umjesto toga, obukla sam staru trenirku i sjela pred televizor.
Oko podneva zazvonio je mobitel. Bila je to moja prijateljica Mirela.
“Jelena, jesi dobro? Čula sam… Ako ti treba društvo, mogu doći.”
Nisam imala snage za razgovor.
Popodne sam otišla do trgovine po kruh. Na povratku sam ih vidjela – Ivan i Lejla izlaze iz auta ispred zgrade gdje žive njeni roditelji na Trešnjevci. Ona u bijeloj haljini, on u odijelu koje sam mu kupila za promociju. Zastali su na trenutak i pogledali prema meni.
Lejlin pogled bio je leden – kao da joj smetam čak i s druge strane ceste. Ivan je spustio glavu i brzo nestao u haustoru.
Tada sam shvatila – izgubila sam ga. Ne zbog Lejle, ne zbog vjenčanja, nego zato što više nisam znala kako biti majka odraslom muškarcu.
Te večeri sjedila sam sama u stanu i gledala slike s vjenčanja koje su objavili na Facebooku. Svi su bili tamo – njeni roditelji, prijatelji iz Sarajeva, čak i Ivanov kolega Dino kojeg nikad nisam voljela jer ga je nagovarao na gluposti dok su studirali u Mostaru.
A ja? Ja sam bila samo sjena u njegovoj prošlosti.
Sutradan me nazvala Sanja.
“Jelena, moraš razgovarati s njim. Ne možeš ga samo tako pustiti.”
Ali kako razgovarati kad te vlastito dijete ne želi čuti?
Dani su prolazili sporo. U bolnici su me svi pitali za vjenčanje. Lagala sam – rekla sam da je bilo predivno, da su svi bili sretni. Samo ja nisam bila tamo.
Jedne večeri Ivan mi je poslao poruku: “Mama, nadam se da si dobro. Javit ću ti se kad budem mogao.” Ni oprosti, ni objašnjenje – samo hladna poruka kao poslovni mail.
Sanja kaže da će vrijeme sve zaliječiti. Mirela tvrdi da će se Ivan vratiti kad dobije svoje dijete i shvati što znači biti roditelj.
Ali ja se pitam – jesam li stvarno pogriješila što sam ga toliko voljela? Je li moguće voljeti dijete previše?
Možda će mi netko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu? Kako preboljeti kad te tvoje dijete izbriše iz najvažnijeg dana svog života?