Kad ti vlastito dijete postane stranac: Priča o izdaji i oprostu
“Ne mogu više ovako, Jasmina. Ako mama ne želi sama u dom, možda je vrijeme da joj to predložimo ozbiljno. I kuća… znaš da bi bilo lakše da je na mene prepisana, pa da možemo sve riješiti kad dođe vrijeme.”
Stajala sam iza vrata dnevne sobe, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da to govori moj sin, moj Amar, dijete za koje sam se borila kroz rat, kroz glad, kroz sve što je život bacio pred nas. Jasmina, njegova supruga, šutjela je, ali njena tišina bila je glasnija od bilo kakvog protivljenja.
Nisam mogla više slušati. Povukla sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i sjela na krevet. Ruke su mi drhtale. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Amar kao dječak, kako trči po dvorištu, smije se dok ga ljuljam na staroj ljuljački koju je njegov otac napravio. Gdje je nestalo to dijete? Kada je postao čovjek koji razmišlja samo o imovini?
Sutradan ujutro, dok sam kuhala kafu, Amar je ušao u kuhinju. Pogledao me onako usputno, kao da sam mu daleka rođaka, a ne majka.
“Mama, moramo razgovarati,” rekao je hladno.
“O čemu?” upitala sam, pokušavajući sakriti drhtavicu u glasu.
“O svemu. O tvojoj budućnosti. Znaš da Jasmina i ja ne možemo stalno dolaziti iz Sarajeva. Ti si sama ovdje. Znaš kako je… godine idu. Možda bi ti bilo lakše u domu. Imaš društvo, brinu o tebi…”
“A kuća?” prekinula sam ga.
Zastao je na trenutak, pa slegnuo ramenima.
“Pa… znaš i sama da bi bilo lakše da je prepišeš na mene. Da ne bude komplikacija kasnije.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. Nisam mu to htjela dati.
“Amare, znaš li ti koliko sam se borila za ovu kuću? Tvoj otac i ja smo svaki kamen slagali vlastitim rukama. Ovdje si odrastao. Ovdje smo preživjeli granate i zime bez grijanja. I sad bi ti mene poslao u dom i uzeo sve što imam?”
“Nije to tako, mama! Samo mislim na tvoje dobro!”
“Na moje dobro? Ili na svoje?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje.
Tog dana nisam mogla ništa jesti. Sjedila sam u dvorištu i gledala u prazno. Komšinica Senada došla je po običaju na kafu.
“Šta ti je, Sabina? Nikad te nisam vidjela ovako utučenju.”
Ispričala sam joj sve, a ona me samo zagrlila.
“Djeca znaju biti nezahvalna. Ali nemoj im dati ono što nisi spremna dati. Kuća je tvoja dok si živa!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za Amara. Njegov otac poginuo je kad je Amar imao deset godina. Ostali smo sami, bez ikoga svoga. Radila sam po dvije smjene u bolnici, čistila tuđe stanove po Sarajevu samo da Amar ima za knjige i obuću. Kad je počeo izlaziti s pogrešnim društvom, danima ga nisam viđala. Policija mi ga jednom dovela kući jer su ga uhvatili s nekim sitnim lopovima.
Mislila sam da će se smiriti kad odraste. Ali nije. Nije završio fakultet, nije našao stalni posao. Oženio se Jasminom i otišao kod njenih roditelja jer tamo ima više komfora nego kod mene na selu.
Sada dolazi samo kad mu nešto treba – novac, ručak ili… kuća.
Sljedećih dana Amar me izbjegavao. Jasmina mi je jednom ostavila poruku na stolu: “Razumijemo ako ti treba vremena za odluku.” Odluku? Zar je to došlo do toga da ja moram odlučivati hoću li ostati u vlastitoj kući?
Jednog popodneva došao je moj brat Edin iz Mostara.
“Čuo sam šta se dešava,” rekao je čim je sjeo za stol.
“Ne znam šta da radim, Edine,” priznala sam kroz suze.
“Sabina, ti si majka koja je dala sve za svoje dijete. Ali imaš pravo na mirnu starost. Ne moraš nikome ništa dokazivati ni davati pod pritiskom. Ako trebaš pomoć, ja sam tu. A Amaru reci istinu – neka zna koliko te boli ovo što radi.”
Te večeri skupila sam hrabrost i nazvala Amara.
“Amare, dođi sutra kod mene. Moramo razgovarati kao ljudi.”
Došao je s Jasminom, oboje napeti kao strune.
“Slušaj me dobro,” počela sam mirno ali odlučno. “Ova kuća neće biti ničija dok sam ja živa. Neću u dom dok god mogu sama sebi skuhati kafu i prošetati do prodavnice. Kad dođe vrijeme – a doći će – vi ćete sve naslijediti po zakonu. Ali dok dišem, ovo je moj dom i neću ga dati nikome pod ucjenom ili pritiskom. Ako vam to smeta, žao mi je.”
Jasmina je pocrvenjela, Amar je gledao u pod.
“Mama… nisam htio… samo sam mislio…”
“Znam šta si mislio,” prekinula sam ga nježno ali čvrsto. “Ali nisi pitao šta ja osjećam.”
Otišli su ubrzo nakon toga bez riječi.
Dani su prolazili sporo i teško. Ponekad bih poželjela da Amar dođe kao nekad – samo da me zagrli ili pita kako sam. Ali više ništa nije isto.
Ipak, osjećam olakšanje što sam rekla što mislim i što nisam popustila pod pritiskom.
Ponekad sjedim sama u dvorištu i pitam se: Gdje smo pogriješili kao roditelji? Je li moguće oprostiti djetetu koje te povrijedi ovako duboko? Može li ljubav majke nadjačati pohlepu i sebičnost?