Kad ti vlastita krv postane tuđinac: Priča o majčinstvu, osudi i borbi za svoje dijete
“Ne možeš ti to, Ivana! Daj malu na posvajanje, bit će svima lakše!” urlala je moja sestra Sanja dok sam ležala na bolničkom krevetu, još uvijek priključena na infuziju. Suze su mi klizile niz obraze, ali nisam imala snage ni da ih obrišem. Gledala sam kroz prozor na sivu sarajevsku zimu, pitajući se gdje sam to pogriješila da mi vlastita krv postane tuđinac.
Porod je bio težak. Sve je išlo dobro do zadnjih sati. Liječnici su mi rekli da je beba u opasnosti, da moraju hitno na carski rez. Nisam ni stigla reći “dobro” a već su me uspavali. Kad sam se probudila, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao dušu. Moja mala Lana bila je u inkubatoru, a ja nisam mogla ni ustati iz kreveta.
Prva koja je ušla u sobu bila je mama. “Ivana, moraš biti jaka. Ali razmisli… možda je bolje da netko drugi odgoji malu. Ti si sama, nemaš ni posao, ni muža… Kako ćeš?”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Zar je moguće da me vlastita majka nagovara da se odreknem svog djeteta? “Mama, ne mogu… To je moja Lana!” prošaptala sam, ali ona je samo odmahnula rukom.
Sljedećih dana bolnica je bila puna šaputanja i pogleda. Medicinske sestre su bile ljubazne, ali sam osjećala njihovu zabrinutost. “Jesi li sigurna da možeš sama?” pitala me jednom prilikom sestra Mirela dok mi je donosila lijekove. “Znaš, ima puno parova koji bi dali sve za bebu…”
Sanja je bila najglasnija. “Ivana, nisi ti za ovo! Pogledaj se! Nemaš ni gdje živjeti! Kod mame si na kauču već tri godine! Lana zaslužuje više!”
Svaka njihova riječ rezala me kao nož. Ali kad su mi prvi put dopustili da primim Lanu u naručje, sve se promijenilo. Bila je tako mala, krhka, ali kad me pogledala tim svojim tamnim očima, znala sam da ne mogu odustati.
“Sanja, neću dati Lanu! Neću!” viknula sam kad me opet napala u bolničkoj sobi.
“Onda si sebična! Uništit ćeš joj život!”
“Možda, ali barem ću pokušati!”
Nakon izlaska iz bolnice, vratila sam se kod mame u stan na Grbavici. Lana je spavala u starom dječjem krevetiću koji smo izvukli iz podruma. Mama je šutjela danima, a Sanja nije dolazila. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
Jedne večeri dok sam grijala mlijeko za Lanu, mama je tiho sjela do mene.
“Ivana… Znaš da te volim. Ali bojim se za tebe. Bojim se za Lanu. Svi smo umorni od borbe…”
“Mama, ja ne mogu bez nje. Ona je sve što imam. Ako treba radit ću bilo što – čistit ću stubišta, prodavat ću kifle na pijaci… Samo da ostanemo zajedno.”
Mama me pogledala kao da me prvi put vidi.
Tjedni su prolazili sporo. Lana je često plakala noću, a ja nisam imala pojma što radim. Ponekad bih plakala s njom. Novca nije bilo ni za pelene ni za hranu. Prijateljica Amra mi je donosila rabljenu odjeću i igračke svoje djece.
Jednog dana došla je socijalna radnica. “Gospođo Ivana, dobili smo prijavu iz bolnice i od vaše sestre… Moramo provjeriti uvjete u kojima dijete živi.” Osjećala sam se kao kriminalac.
“Gledajte”, rekla sam joj kroz suze, “znam da nemam ništa, ali Lana ima mene. I neću odustati od nje!”
Socijalna radnica je šutjela dugo, gledala Lanu kako spava pa tiho rekla: “Vidjet ćemo što možemo učiniti.”
Sanja me više nije zvala. Mama je postala tiša nego ikad. Jedne noći dok sam uspavljivala Lanu, čula sam mamu kako plače u kuhinji.
“Što ti je?” pitala sam tiho.
“Sanja mi je rekla da si luda što si zadržala dijete… Ali gledam te svaki dan i vidim koliko se trudiš. Možda sam bila prestroga… Možda sam i ja pogriješila kad sam te tjerala na posvajanje.”
Zagrlila sam mamu prvi put nakon dugo vremena.
Proljeće je donijelo malo nade – dobila sam posao čistačice u jednoj školi na Ilidži. Nije bilo puno novca, ali bilo je dovoljno za pelene i mlijeko. Lana je rasla, smijala se sve više.
Jednog dana Sanja se pojavila na vratima s igračkom u ruci.
“Došla sam vidjeti Lanu… Ako smijem?”
Pogledale smo se dugo.
“Možeš”, rekla sam tiho.
Sanja je sjela kraj mene i prvi put nije rekla ništa ružno.
Danas Lana ima godinu dana. Još uvijek živimo kod mame, još uvijek brojimo svaku marku i kunu, ali imamo jedna drugu. Ponekad se pitam jesam li sebična što nisam poslušala obitelj i dala Lanu na posvajanje. Ali kad me Lana zagrli svojim malim ručicama i kaže “mama”, znam da sam napravila ono što je ispravno za nas obje.
Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna kad nemaš ništa drugo?