Kad ti sin postane stranac: Priča jedne majke iz Zagreba

“Petre, ne možeš tako razgovarati sa mnom! Ja sam ti majka!” viknula sam kroz suze, dok je on stajao na pragu, s pogledom punim hladnoće koju nisam prepoznala. “Mama, dosta više. Ja imam svoj život. Ne možeš stalno gurati nos u sve!” odgovorio je, a meni se srce slomilo na tisuću komadića. Vrata su se zalupila. Ostala sam sama u hodniku, držeći se za zid kao da će mi on dati snagu koju više nisam imala.

Petar je bio moj svijet. Njegov otac, Ivan, otišao je kad je Petar imao samo četiri godine. Rekao je da ne može podnijeti rutinu i odgovornost. Kao da sam ja, tada dvadesetdvogodišnja djevojka, znala više o životu od njega. Ali nisam imala izbora. Radila sam dva posla – danju u knjižnici na Kvatriću, noću čistila urede na Savskoj. Sve za Petra. Nikad mu ništa nije falilo, barem sam tako mislila.

Petar je rano upoznao Anu. Ona je bila tiha djevojka iz Travnika, došla u Zagreb studirati ekonomiju. Zaljubili su se brzo, možda prebrzo. Vjenčali su se kad je Petar imao samo dvadeset i tri. Ja sam bila protiv – govorila sam mu: “Sine, život nije bajka. Moraš prvo stati na noge.” Nije me slušao. Ana je ubrzo ostala trudna i rodila Davida, mog prvog unuka.

Prvih godina sve je izgledalo kao iz reklame za sretne obitelji. Petar je radio u banci, Ana je završavala fakultet i brinula o Davidu. Ja sam im pomagala koliko sam mogla – čuvala Davida, kuhala ručkove, donosila zimnicu iz sela kod Siska. Ali onda su počele trzavice. Petar je postajao nervozan, često bi kasno dolazio kući. Ana je šutjela, ali ja sam vidjela podočnjake i suze koje briše kad misli da ju nitko ne gleda.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru za Davida, Ana je sjela za stol i tiho rekla: “Ne mogu više ovako, gospođo Marija. Petar me vara.” Zaledila sam se. “Jesi li sigurna?” pitala sam, iako sam već znala odgovor. “Našla sam poruke na njegovom mobitelu… S nekom Ivanom iz firme.”

Nisam znala što reći. Osjetila sam krivnju – možda sam ga previše štitila, možda ga nisam naučila kako se voli žena. Ana je ubrzo spakirala stvari i otišla s Davidom kod svoje sestre u Dubravu. Petar nije ni pokušao zaustaviti ih.

Tjedni su prolazili u magli tuge i tišine. Petar se sve više udaljavao – prestao je dolaziti na nedjeljne ručkove, zaboravljao rođendane… Kad bi došao po Davida, bio je nervozan i hladan. “Mama, pusti me na miru!” postala je njegova najčešća rečenica.

Jednog dana nazvala me Ana: “Gospođo Marija… Ne znam više što da radim. Izgubila sam posao, stan mi ističe za mjesec dana…” Nisam razmišljala ni sekunde: “Ana, dođi kod mene. Ti i David ste uvijek dobrodošli.”

Tako su Ana i David uselili u moj mali stan na Trešnjevci. Prvih dana bilo nam je svima neugodno – Ana nije htjela biti na teret, stalno se ispričavala što koristi moju kupaonicu ili što kasni s pranjem suđa. Ali David je bio sretan – napokon opet ima baku koja mu čita priče prije spavanja.

S vremenom smo postale kao majka i kći. Dijelile smo brige i radosti svakodnevice – zajedno smo kuhale sarme, gledale serije na HRT-u, smijale se glupostima iz crne kronike. Ana je pronašla novi posao u pekari na Jarunu; nije to bio posao iz snova, ali bila je zahvalna što može prehraniti sina.

Petar nas nije posjećivao. Povremeno bi došao po Davida vikendom, ali nikad nije ulazio u stan. Jednom sam ga pitala: “Zašto ne dođeš? Tvoja obitelj te čeka.” Samo je slegnuo ramenima: “To više nije moj dom.” Te riječi su me zaboljele više nego išta prije.

Ponekad noću ležim budna i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li ga previše voljela? Jesam li mu bila prevelika zaštita? Ili ga nisam naučila kako biti otac i muž? Gledam Anu kako tješi Davida kad sanja ružne snove i osjećam tugu što moj sin ne zna što propušta.

Moja kći Ivana živi u Splitu s mužem i dvoje djece – ona me često zove i pita: “Mama, jesi li dobro?” Kažem joj da jesam, ali ona zna istinu po mom glasu.

Jednog popodneva dok smo Ana i ja pile kavu na balkonu, rekla mi je: “Znate… Vi ste mi više majka nego što mi je moja ikad bila.” Suze su mi navrle na oči. “Ti si meni kćer koju nikad nisam imala,” odgovorila sam tiho.

Dani prolaze u rutini – škola, posao, ručak, domaće zadaće… Ali svaki put kad zazvoni telefon nadam se da će to biti Petar koji kaže: “Mama, oprosti…” Ali taj poziv nikad ne dođe.

Ponekad se pitam: Što znači biti obitelj danas? Je li krv važnija od ljubavi? Gdje smo to kao društvo pogriješili kad su nam djeca postala stranci?

Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.