Kad ti sestra postane neprijatelj: Istina o domu, obitelji i izdaji
“Ne možeš mi to napraviti, Ivana! To je moj dom!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi pekle obraze. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek mirisnog na svježe obojane zidove, dok je moja sestra hladno gledala kroz prozor, kao da joj je neugodno što mora biti tu. Njezin muž, Dario, sjedio je na rubu kauča, s onim svojim poznatim podrugljivim smiješkom.
“Ana, nisi ti jedina koja ima problema. Nama je sad najteže. Znaš da smo zbog Darijevog posla morali prodati stan. Ti imaš muža koji dobro zarađuje. Nama je ovo jedina šansa,” rekla je Ivana, glasom koji je pokušavao zvučati slomljeno, ali ja sam u njemu čula samo hladnu računicu.
Godinama sam štedjela svaku kunu. Moj muž Tomislav i ja odricali smo se putovanja, novih stvari, izlazaka. Sve za taj jedan san – kuću s vrtom na rubu Zagreba, gdje će naša djeca moći trčati bosa po travi. Kad smo napokon skupili dovoljno za kaparu i uselili se, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Nisam ni slutila da će mi najveći neprijatelj postati vlastita krv.
Sve je počelo kad su Ivana i Dario došli na ručak. Sjećam se kako su gledali oko sebe, Ivana je prstima prelazila po kuhinjskim pločicama, a Dario je komentirao kako bi on drugačije uredio dnevni boravak. Tada sam to pripisala ljubomori, ali nisam znala da već tada kuju plan.
Nekoliko tjedana kasnije, Tomislav mi je pokazao poruku koju mu je poslao Dario: “Znaš li da Ivana ima pravo na dio kuće? Ako se nešto dogodi Ani, ona može tražiti pola.” Bila sam šokirana. Otkud im takva ideja? Počela sam kopati po papirima, tražiti rupe u ugovoru. Ispostavilo se da je Ivana još uvijek suvlasnica malog dijela zemljišta jer nam je prije nekoliko godina pomogla oko papirologije i tada smo iz praktičnih razloga upisali njezino ime na dio parcele.
“Ivana, pa znaš da si samo formalno upisana! Nikad nisi dala ni kunu za ovu kuću!” plakala sam pred njom.
“Ali papir je papir,” rekla je tiho i pogledala Darija, koji je kimnuo glavom.
Počeli su prijetiti sudom. Dario je slao poruke Tomislavu: “Ako ne platite Ivani njezin dio, idemo do kraja.” Moji roditelji nisu mogli vjerovati. Mama je plakala danima, otac je šutio i gledao kroz prozor kao da će mu pogledom vratiti vrijeme unatrag.
“Ivana, zar ti nije dosta što si mi cijeli život uzimala igračke? Sad bi mi uzela i dom?” pitala sam je kroz suze.
“Ana, meni treba sigurnost za moju djecu! Ti imaš sve!” viknula je i prvi put sam vidjela koliko je ogorčena.
Počela sam gubiti tlo pod nogama. Noći sam provodila budna, Tomislav me grlio i šaptao: “Nećemo im dati ono što smo gradili godinama.” Ali kako se boriti protiv vlastite sestre? Kako objasniti roditeljima da njihova djeca više nisu djeca?
Jedne večeri došla sam kod roditelja. Mama me dočekala na vratima s crvenim očima.
“Ana, molim te, popusti joj… Ne mogu više gledati kako se obitelj raspada zbog nekretnine.”
“Mama, nije stvar u kući! Stvar je u tome što me sestra izdaje! Kako možeš to ne vidjeti?”
Otac je samo šutio. Znao je da nema odgovora.
Dani su prolazili u napetosti. Dario je slao prijedloge nagodbe – otkupite Ivanin dio za iznos koji su sami odredili. Bio je to iznos koji nismo mogli platiti ni da prodamo auto i dignemo kredit.
Jedne večeri Tomislav me našao kako sjedim na podu kuhinje i plačem.
“Ana, nećemo im dati naš dom. Ako treba, idemo na sud. Znam da te boli što je to tvoja sestra, ali moramo misliti na nas i našu djecu.”
Te riječi su me trgnule. Počela sam skupljati snagu koju nisam znala da imam. Pronašla sam odvjetnicu – Jasnu iz Travnika, koja mi je rekla: “Gospođo Ana, ovo nije prvi put da obitelj ide protiv obitelji zbog imovine. Ali vi imate pravo boriti se za ono što ste stvorili.”
Sudski postupak trajao je mjesecima. Ivana me nije mogla pogledati u oči na ročištima. Dario se smijao ispod brka svaki put kad bi odvjetnica spomenula našu žrtvu i ulaganja.
Roditelji su prestali zvati. Mama mi je poslala poruku: “Volim te, ali ne mogu birati između vas dvije.” Osjećala sam se kao siroče.
Na kraju smo dobili presudu – Ivana ima pravo na simboličan iznos za administrativnu pomoć koju nam je dala prije godina, ali nema pravo na kuću ni zemljište. Sudac nas je gledao s tugom: “Nadam se da ćete jednog dana opet biti obitelj.”
Kad smo se vratili kući s presudom u ruci, Tomislav me zagrlio: “Ovo je naš dom. Nitko nam ga više ne može uzeti.”
Ali ja sam gledala kroz prozor u prazno dvorište i pitala se – vrijedi li išta ako si izgubio sestru? Je li dom samo zidovi ili su to ljudi koje voliš?
Može li obitelj preživjeti ovakvu izdaju? Ili smo svi mi samo ljudi koji dijele krv, ali ne i srce?