Kad ti najbliži okrenu leđa: Priča o izdaji, oprostu i novom početku

“Mama, Mark te želi vidjeti. Kaže da je vrijeme da se oprostite.” Aria je stajala na pragu moje male kuhinje u Torontu, držeći mobitel kao da joj gori u ruci. Glas joj je bio tih, ali riječi su odzvanjale u meni poput groma. Nisam znala što reći. Prošlo je šesnaest godina otkako sam napustila Osijek, ostavila sve iza sebe i otišla za boljim životom u Kanadu. Mark i ja smo tada bili mladi, zaljubljeni, a život pred nama izgledao je kao prazno platno.

Ali platno se brzo zamrljalo. Mark je ostao u Hrvatskoj s našom malom Arijom, a ja sam radila dan i noć kao medicinska sestra u Torontu. Novac koji sam slala kući bio je dovoljan za račune, ali ne i za sreću. Prvih nekoliko godina razgovarali smo svaku večer preko Skypea. Obećavali smo jedno drugome da ćemo izdržati, da ćemo uskoro opet biti zajedno. Ali onda su počele stizati poruke od prijateljica iz Osijeka: “Vidiš li ti što on radi po kafićima?” “Jesi li čula za onu Ivanu iz njegove firme?”

Nisam htjela vjerovati. Mark je uvijek bio šarmantan, ali vjerovala sam mu. Sve dok nisam pronašla poruke na njegovom starom Facebook profilu kad sam došla kući za Božić. “Nedostaješ mi”, pisao je Ivani. “Jedva čekam opet tebe vidjeti.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića.

“Zašto, Marko? Zašto si to napravio?” pitala sam ga te noći dok je Aria spavala u svojoj sobi.

“Nisam htio… Samo… Samo mi je bilo teško bez tebe. Sve je bilo prazno. Ti si tamo, mi ovdje…”

Nisam imala snage ni plakati. Samo sam spakirala kofere i vratila se u Kanadu.

Godinama nakon toga živjeli smo kao stranci. Aria je rasla između dva svijeta – mojeg hladnog torontskog stana i toplog, ali napetog doma kod Marka i njegove majke u Osijeku. Svaki put kad bi došla kod mene, nosila je sa sobom miris djetinjstva i gorčinu neizgovorenih riječi.

Markova majka, gospođa Ljubica, često mi je slala poruke: “Dijete moje, nemoj mu zamjeriti. Svi griješimo.” Ali kako oprostiti kad te najbliži izdaju?

Prije dvije godine Aria mi je javila da je Mark teško bolestan. Rak pluća. Nisam znala što osjećam – tugu, bijes ili olakšanje? Nisam mu pisala, nisam ga zvala. Samo sam radila još više, pokušavajući zaboraviti.

A sada, evo me, stojim pred odlukom života: otići ili ostati? Oprostiti ili zauvijek prekinuti?

“Mama, on stvarno želi da dođeš. Kaže da nema još puno vremena”, Aria me gledala očima punim suza.

Sutradan sam sjela u avion za Zagreb. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam prolazila kroz poznate ulice Osijeka. Sve je bilo isto, a opet ništa nije bilo isto.

Mark je ležao blijed i slab u bolničkoj sobi. Kad me ugledao, oči su mu se napunile suzama.

“Hvala ti što si došla”, šapnuo je.

Sjedila sam pored njega satima. Pričali smo o svemu – o našim snovima, o pogreškama, o Ariji koja je sada odrasla žena.

“Znaš… uvijek sam te volio”, rekao je tiho.

“Ali nisi znao kako biti uz mene”, odgovorila sam.

Zagrlili smo se po prvi put nakon toliko godina. Osjetila sam kako mi teret polako silazi s ramena.

Mark je preminuo nekoliko dana kasnije. Aria i ja smo ga ispratile zajedno.

Danas sjedim na balkonu svog stana u Torontu i gledam zalazak sunca. Pitam se: Je li moguće oprostiti nekome tko ti je slomio srce? I gdje završava ljubav kad nestane povjerenja?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Može li se prošlost ikada ostaviti iza sebe?