Kad te obitelj pritisne: Moja borba za vlastiti život između očekivanja, novca i slobode

“Iva, jesi li opet kupila nešto za sebe? Zar ti nije dosta što ti moj sin sve daje?” glas svekrve Dragice odjeknuo je kroz stan čim sam zakoračila kroz vrata. U ruci sam držala malu vrećicu s knjigom koju sam si napokon priuštila nakon mjeseci štednje. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Goran, moj muž, samo je slegnuo ramenima i povukao se u dnevnu sobu, izbjegavajući pogled i odgovornost.

“Dragice, to je samo knjiga, nije ništa skupo…” pokušala sam objasniti, ali njezin pogled bio je leden. “Knjiga? A što će ti knjige kad imaš dijete, kuću, muža? Bolje bi ti bilo da si kupila nešto za kuću ili za malog Ivana!”

Taj trenutak bio je samo još jedan u nizu. Od dana kada sam se udala za Gorana, osjećala sam se kao da sam ušla u neku nevidljivu mrežu očekivanja i pravila. Svekrva je bila neumoljiva, a Goran je uvijek bio između, nikad dovoljno hrabar da stane na moju stranu. “Znaš, Iva, u našoj kući žene su uvijek znale gdje im je mjesto,” govorila bi Dragica dok bi mi dodavala još jedan tanjur za pranje ili podsjećala da je Ivanova jakna prljava.

Moji roditelji su daleko, u Osijeku, i rijetko ih viđam. Mama mi uvijek šapne na telefon: “Iva, moraš misliti na sebe, ne možeš stalno ugađati svima.” Ali kako da mislim na sebe kad svaki moj pokušaj da dišem, da budem svoja, izazove lavinu kritika i prijekora?

Goran radi u banci, često ostaje duže, a ja sam ostala kod kuće nakon što sam rodila Ivana. Prije toga sam radila u knjižnici, posao koji sam voljela, ali Dragica je uvjerila Gorana da je bolje da ostanem doma, da se posvetim obitelji. “Dijete treba majku, a Goran može zaraditi dovoljno za sve nas,” govorila je. Nisam imala snage boriti se tada, bila sam umorna, iscrpljena od trudnoće i novih obaveza.

S vremenom sam shvatila da svaki moj uspjeh, svaka mala pobjeda, postaje izgovor za nova očekivanja. Kad sam uspjela uštedjeti nešto novca od prodaje starih knjiga na internetu, Dragica je odmah predložila da kupimo novi tepih za dnevni boravak. Kad sam skuhala nešto posebno, odmah je komentirala: “Eto, vidiš da možeš, sad to radi svaki dan!”

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Goran je ušao u kuhinju. “Iva, mama misli da bi trebala više paziti na Ivana, kaže da previše vremena provodiš na mobitelu.” Pogledala sam ga, u očima su mi zaiskrile suze. “Gorane, znaš li ti koliko sam umorna? Znaš li da nisam spavala cijelu noć jer je Ivan imao temperaturu? Znaš li da sam danas jedva stigla pojesti ručak?” On je samo slegnuo ramenima. “Znam, ali znaš kakva je mama. Ne možemo je promijeniti.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Ne možemo je promijeniti. Ali zašto se onda ja moram stalno mijenjati? Zašto se ja moram žrtvovati, šutjeti, gutati suze i skrivati svoje želje?

Počela sam se povlačiti u sebe. Navečer bih sjedila na balkonu, gledala svjetla grada i pitala se gdje sam nestala. Nekad sam bila vesela, puna ideja, voljela sam čitati, pisati, sanjati o putovanjima. Sada sam bila samo Goranova žena, Ivanova mama, Dragicina snaha.

Jednog dana, dok sam slagala Ivanovu odjeću, pronašla sam staru bilježnicu iz vremena kad sam radila u knjižnici. Počela sam pisati, isprva nesigurno, a onda sve više i više. Pisala sam o svemu što me boli, o svemu što želim, o svemu što sam izgubila. Pisanje mi je postalo jedini izlaz, jedini način da ostanem živa.

Ali ni to nije prošlo nezapaženo. Dragica je jednog dana pronašla bilježnicu. “Što je ovo? Pišeš o nama? Zar ti nije dosta što te hranimo i oblačimo? Sad još i pišeš protiv nas?” Goran je bio bijesan. “Iva, zašto to radiš? Zar ti nije dobro s nama?”

Tada sam prvi put viknula. “Nije mi dobro! Nije mi dobro već godinama! Vi ne vidite mene, vi vidite samo ono što želite od mene!” Ivan je plakao u drugoj sobi, Dragica je dramatično stavljala ruku na čelo, a Goran je izašao iz stana. Ostala sam sama, slomljena, ali prvi put sam osjetila olakšanje. Prvi put sam rekla istinu.

Nakon tog dana, stvari su postale još teže. Dragica je prestala razgovarati sa mnom, Goran je bio hladan i odsutan. Ali ja sam nastavila pisati. Počela sam tražiti posao, slala sam molbe u knjižnice, škole, čak i u kafiće. Nije bilo lako, ali osjećala sam da moram pokušati.

Jednog jutra, dok sam spremala Ivana za vrtić, zazvonio je telefon. “Dobar dan, ovdje Ana iz gradske knjižnice. Vidjeli smo vaš životopis, možete li doći na razgovor?” Srce mi je preskočilo. Nisam znala što da kažem Goranu, ali odlučila sam otići.

Razgovor je prošao dobro, a nekoliko dana kasnije dobila sam posao na pola radnog vremena. Kad sam to rekla Goranu, samo je šutio. “Znaš da mama neće biti sretna,” rekao je. “Znam, ali ja moram biti sretna,” odgovorila sam tiho.

Počela sam raditi, osjećala sam se živom. Ivan je bio ponosan na mene, a ja sam se polako vraćala sebi. Dragica je i dalje prigovarala, ali više me nije boljelo kao prije. Naučila sam postaviti granice, naučila sam reći ne.

Danas, dok sjedim u knjižnici i gledam ljude kako biraju knjige, osjećam mir. Znam da me čeka još mnogo borbi, ali znam i da vrijedim.

Ponekad se pitam: koliko žena oko mene živi u tišini, pod teretom tuđih očekivanja? Koliko nas se još mora probuditi i reći – dosta je? Hoćete li vi imati hrabrosti reći svoju istinu?