Kad te dom zove, a srce ne može nazad: Priča o povratku koji nikad ne dolazi
“Ivana, kad ćeš se vratiti?” Majčin glas para tišinu mog malog stana u Zagrebu. Sjedim na rubu kreveta, gledam kroz prozor u maglovito jutro, a srce mi lupa kao da će iskočiti. Znam što slijedi – ista pitanja, isti pritisak, ista bol.
“Mama, znaš da ovdje imam posao. Ne mogu samo tako ostaviti sve…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida:
“Tvoj otac više ne može sam na njivi. Brat je otišao u Njemačku, sestra ima troje djece. A ti? Ti si uvijek negdje daleko. Zar smo ti mi tako malo važni?”
Osjetim kako mi suze naviru na oči, ali gutam ih. Ne smijem pokazati slabost. U Zagrebu sam izgradila život – posao u knjižari, mali krug prijatelja, povremene izlaske na Jarun. Ali svaki put kad dođem kući, osjećam se kao uljez. Selo je ostalo isto: blatnjave ceste, miris dima iz dimnjaka, susjedi koji sve znaju i sve komentiraju.
Prvi put sam otišla s osamnaest, na studij. Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo. Otac me zagrlio čvrsto, bez riječi. Majka je plakala, a sestra mi je šapnula: “Vrati se brzo, bez tebe nije isto.” Ali kad sam jednom osjetila slobodu grada, znala sam da se neću lako vratiti.
Godine su prolazile. Brat Emir otišao je raditi u Njemačku – “Tamo barem znaš zašto radiš,” govorio je. Sestra Mirela udala se za lokalnog momka, rodila troje djece i ostala u selu. Ja sam bila ta koja je izabrala drugačije.
Svaki dolazak kući bio je sve teži. Prvo bi me dočekali s osmijehom, a onda bi krenula pitanja:
“Kad ćeš se udati?”
“Što radiš tamo sama?”
“Zar ti nije dosadno bez obitelji?”
Ponekad bih poželjela viknuti: “Nisam sama! Imam svoj život!” Ali nisam imala snage. Osjećala sam se kao da ih izdajem svaki put kad kažem da mi je dobro u Zagrebu.
Jednog dana, nakon još jednog napornog radnog tjedna, zazvonio je telefon. Bila je to Mirela.
“Ivana, mama je pala. Nije ništa slomila, ali… znaš kako je. Sve joj teže ide. Možeš li doći barem na vikend?”
Srce mi se stegnulo. Znam da joj treba pomoć, ali svaki povratak me podsjeća na ono što sam ostavila iza sebe – i na ono što nikad nisam imala hrabrosti reći naglas.
Spakirala sam torbu i sjela na autobus za Bosnu. Putovala sam satima kroz maglu i kišu, gledajući kroz prozor u prazna polja i napuštene kuće. Selo me dočekalo tišinom i pogledima kroz zavjese.
Ušla sam u kuću – miris kruha i stare kave odmah me vratio u djetinjstvo. Mama je sjedila za stolom, ruke joj drhte dok mi pruža šalicu.
“Znaš, Ivana, nije lako biti ovdje sama,” tiho kaže.
“Znam, mama… ali ni meni nije lako tamo gdje jesam,” odgovaram joj prvi put iskreno.
Pogleda me iznenađeno. “Ali ti imaš sve – posao, stan… Što ti fali?”
“Fali mi osjećaj da pripadam negdje. U Zagrebu sam strankinja jer sam iz sela, ovdje sam strankinja jer sam otišla. Gdje god da sam, uvijek nešto nedostaje.”
Mama šuti dugo. Zatim kaže:
“Možda smo te previše vezali za ovo mjesto… ali nisi ti dužna žrtvovati svoj život zbog nas. Samo… teško nam je kad nisi tu.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja optužba.
Ostatak vikenda prošao je u šutnji i sitnim poslovima oko kuće. Navečer sam sjedila s Mirelom na klupi ispred kuće.
“Znaš,” kaže ona tiho, “ponekad ti zavidim što si otišla. Ja nisam imala hrabrosti.” Gleda me iskreno, bez zamjeranja.
“Nije lako ni ovako ni onako,” odgovaram joj.
Sljedećeg jutra vraćam se u Zagreb s osjećajem praznine i olakšanja istovremeno. U autobusu gledam poruke – mama šalje srce, brat šalje sliku iz Njemačke: “Radim treću smjenu.” Mirela šalje sliku djece kako mašu.
U Zagrebu me dočekuje kiša i miris asfalta. Ulazim u stan i sjedam na pod. Suze same krenu – od tuge, krivnje i olakšanja što sam opet svoja.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što biram svoj put? Ili samo pokušavam pronaći mjesto gdje ću konačno pripadati?
Što vi mislite – imamo li pravo birati sebe čak i kad to boli one koje volimo?