Kad te dijete zove samo zbog novca: Priča jedne majke iz Zagreba

“Vesna, možeš li mi posuditi još tisuću kuna?” Lana je govorila brzo, kao da želi što prije završiti razgovor. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor na kišni zagrebački dan i osjećala kako mi se grlo steže. “Lana, znaš da mi nije lako…” pokušala sam, ali ona me već prekidala: “Molim te, mama, stvarno mi treba. Vratit ću ti čim dobijem plaću.” Znala sam da to nije istina. Nikad nije vratila, a ja sam svaki put popuštala, nadajući se da će ovaj put biti drugačije.

Nekad smo bile nerazdvojne. Sjećam se kako smo zajedno šetale Maksimirom, kako je Lana kao djevojčica trčala ispred mene i smijala se, a ja sam bila ponosna što imam tako veselo i pametno dijete. Ali sve se promijenilo kad je otišla na fakultet u Rijeku. Prvo su pozivi bili česti, pričale smo o svemu – o njezinim kolegama, profesorima, čak i o sitnicama poput toga što je jela za ručak. Onda su razgovori postali kraći, a teme su se svele na novac: “Mama, treba mi za knjige”, “Mama, trebam za stanarinu”. Uvijek je bilo nešto.

Moj muž, Zoran, često je govorio: “Pusti je, Vesna, mora naučiti sama. Ne možeš je stalno spašavati.” Ali kako da ne spašavam vlastito dijete? Kako da joj okrenem leđa kad znam da joj je teško? Ipak, s vremenom sam počela osjećati gorčinu. Nisam joj bila majka, bila sam joj bankomat. Kad sam joj jednom pokušala reći kako se osjećam, samo je odmahnula rukom: “Ma daj, mama, nemoj sad dramiti. Svi pomažu svojoj djeci.”

Jedne večeri, dok sam slagala veš, zazvonio je mobitel. Bila je Lana. “Mama, možeš li mi posuditi još dvije tisuće? Imam problema s gazdaricom, prijeti da će me izbaciti.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Lana, ne mogu više. I meni treba za režije, znaš da je Zoran ostao bez posla…” Nastala je tišina. “Znači, nećeš pomoći? Super, hvala ti puno!” i prekinula je. Ostala sam sjediti u mraku, osjećajući se kao najgora majka na svijetu.

Sljedećih dana nije se javljala. Zoran je pokušavao razgovarati sa mnom: “Vesna, ne možeš joj stalno popuštati. Mora naučiti odgovornost.” Ali meni je bilo teško. Nisam mogla spavati, brinula sam se je li Lana dobro, ima li što za jesti, gdje spava. Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Djeca su ti kao komadići srca koji hodaju svijetom.” Sad sam to napokon razumjela.

Jednog jutra, dok sam pila kavu, stigla je poruka: “Mama, oprosti što sam bila gruba. Znam da ti nije lako. Samo… osjećam se izgubljeno. Sve mi je previše.” Srce mi je zaigralo. Odmah sam joj odgovorila: “Lana, uvijek sam tu za tebe. Samo želim da razgovaramo, da mi kažeš što te muči. Novac nije rješenje za sve.”

Nekoliko dana kasnije, Lana je došla kući. Bila je blijeda, umorna, oči su joj bile crvene. Sjela je za stol i šutjela. “Lana, reci mi što se događa. Ne mogu ti pomoći ako ne znam što te muči.” Pogledala me, a suze su joj potekle niz lice. “Mama, ne znam što želim. Sve mi je teško. Faks, posao, prijatelji… Imam osjećaj da stalno nekome nešto dugujem. Ti si jedina osoba kojoj mogu doći, ali bojim se da ću te izgubiti ako te previše tražim.”

Zagrlila sam je, osjećajući kako se njezino tijelo trese. “Nećeš me izgubiti. Samo želim da budemo iskrene jedna prema drugoj. Novac nije problem, ali ne želim da nas to udalji. Želim da znaš da te volim, bez obzira na sve.” Lana je tiho jecala, a ja sam znala da je ovo prvi korak prema nečemu boljem.

Nakon tog razgovora, stvari su se polako mijenjale. Lana je češće dolazila kući, ponekad samo na kavu ili ručak. Počela mi je pričati o svojim strahovima, o tome kako se boji da neće završiti fakultet, kako se osjeća usamljeno u Rijeci, kako joj nedostaje dom. Ja sam je slušala, pokušavala razumjeti, davala savjete kad je tražila, ali najviše sam joj davala ono što joj je najviše trebalo – ljubav i podršku.

Zoran je bio sretan što nas vidi zajedno. “Vidiš, Vesna, sve se može kad se razgovara. Samo treba vremena.” I bio je u pravu. Nije bilo lako, ali naučila sam da ne mogu uvijek rješavati Lanine probleme umjesto nje. Mogu biti tu, mogu je saslušati, mogu joj pomoći kad stvarno treba, ali moram joj dopustiti da odraste.

Danas, kad mi zazvoni mobitel i vidim Lanino ime, više ne osjećam strah. Znam da me zove jer želi razgovarati, podijeliti nešto lijepo ili teško, a ne samo tražiti novac. Naša veza nije savršena, ali je iskrena. I to mi je najvažnije.

Ponekad se pitam: Koliko nas majki prolazi kroz isto, a boji se priznati da ih boli? Jesmo li same krive što smo djecu naučile da nas zovu samo kad im treba pomoć, ili je to samo dio života u kojem svi moramo pronaći ravnotežu? Što vi mislite – gdje je granica između pomoći i prevelike žrtve?