Kad svekrva traži nemoguće: Priča o vjeri, obitelji i traženju mira
“Jelena, znaš li ti koliko sam ja za ovu obitelj učinila? Zar nije red da mi sad vi vratite?” Svekrvin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su kapi kiše lupkale po prozoru. Pogledala sam u muža, Damira, tražeći podršku, ali on je samo šutio, gledajući u pod. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što reći.
“Mama, znaš da nismo u mogućnosti kupiti još jednu kuću…” pokušala sam mirno, ali ona me prekinula:
“Nisi ti nikad bila na mojoj strani! Da je moj sin oženio Anu, sad bi sve bilo drugačije!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam željela plakati pred njom, ali bol je bila prejaka. Godinama sam pokušavala biti dobra snaha – kuhala sam joj omiljene sarme, vodila je doktorima, slušala njene priče o teškom životu u Bosni. Ali ništa nije bilo dovoljno.
Damir je napokon podigao glavu: “Mama, stvarno ne možemo. Kredit za stan još otplaćujemo. Jelena radi prekovremeno, ja sam na terenu pola mjeseca…”
Svekrva je odmahnula rukom: “Vi mene ne volite. Ja ću otići kod sestre u Brčko, pa ćete vidjeti kako će vam biti!”
Te noći nisam spavala. Damir je zaspao okrenut leđima, a ja sam gledala u strop i razmišljala gdje smo pogriješili. Jesam li stvarno loša osoba jer ne mogu ispuniti njene želje? Jesam li sebična?
Sljedećih dana napetost je rasla. Svekrva je šutjela za stolom, demonstrativno odbijala moju hranu i stalno pričala kako joj je teško. Djeca su osjećala napetost – Ivana me pitala zašto baka plače svaku večer.
Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, susjeda Sanja me upitala:
“Jelena, jesi dobro? Izgledaš iscrpljeno.”
Pukla sam pred njom kao dijete:
“Ne mogu više, Sanja. Svekrva hoće da joj kupimo kuću na selu! Kao da novac raste na drvetu! Damir šuti, ja se raspadam…”
Sanja me zagrlila: “Znaš šta? Nisi ti dužna nikome ništa više nego što možeš dati. Moraš misliti i na sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Počela sam moliti svaku večer – ne za čudo, nego za snagu da izdržim.
Jednog dana svekrva je spakirala kofere i stvarno otišla kod sestre u Brčko. Kuća je odjednom bila tiha, ali prazna na neki čudan način. Djeca su pitala kad će baka doći nazad. Damir je bio utučen.
“Jelena, možda smo ipak mogli nešto smisliti… Možda kredit još jedan?” rekao je potiho.
Pogledala sam ga s nevjericom:
“Damire, zar ne vidiš da nas ovo uništava? Zar ne vidiš da više ne spavam, da sam stalno na rubu suza? Tvoja mama nas ucjenjuje ljubavlju!”
On je sjeo do mene i prvi put nakon dugo vremena zaplakao.
“Znam… Ali ona mi je majka. Ne mogu podnijeti da pati.”
Zagrlila sam ga i oboje smo plakali dugo u noć.
Nakon nekoliko tjedana svekrva se vratila – tiša nego prije. Sjela je za stol i rekla:
“Vidjela sam kod sestre kako je kad nisi svoj na svome. Nije lako ni meni. Ali shvatila sam da ne mogu od vas tražiti ono što nemate. Oprostite mi…”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu zbog svega što smo prošli.
Danas, kad pogledam unatrag, pitam se: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Gdje završava briga za druge, a počinje briga za sebe? Možemo li ikada zadovoljiti tuđa očekivanja bez da izgubimo sebe?
Što vi mislite – jesmo li dužni roditeljima ispunjavati svaku želju ili imamo pravo reći “ne” i sačuvati svoj mir?