Kad suze postanu snaga: Moja borba za poštovanje u braku

“Zašto opet plačeš, Amra? Zar ti ništa nije dovoljno dobro?” Ivanov glas odjeknuo je kroz stan, dok sam stajala u kuhinji s rukama uronjenim u hladnu vodu. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam imala snage odgovoriti. U tom trenutku, kroz prozor sam čula dječji smijeh iz susjednog dvorišta i poželjela biti bilo gdje osim ovdje.

Nisam uvijek bila ovakva. Prije deset godina, kad sam se udala za Ivana, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi dom pun ljubavi. On je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći drugima. Svi su govorili da sam sretna žena. Ali malo tko je znao kako izgleda naš život kad se vrata zatvore.

Ivan je bio centar svega – njegov posao, njegovi prijatelji, njegova obitelj. Ja sam bila tu da kuham, čistim i slušam. Kad bih pokušala reći što osjećam, dočekao bi me pogled pun nerazumijevanja ili hladna šutnja. “Ne dramatiziraj, Amra. Imaš sve što ti treba,” govorio bi dok bi listao vijesti na mobitelu.

Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Moja majka, Senada, dolazila je iz Zenice svaki vikend da mi pomogne, ali Ivan je bio sve odsutniji. “Imam posla, znaš kako je u firmi,” ponavljao je. Kad sam mu rekla da se bojim poroda i da mi treba njegova podrška, samo je slegnuo ramenima: “Žene to rade svaki dan.”

Porod je bio težak. Lejla se rodila prerano, a ja sam ostala sama u bolničkoj sobi. Sjećam se kako sam gledala u vrata, nadajući se da će Ivan doći. Umjesto toga, poslao je poruku: “Javi kad bude gotovo.”

Moja sestra Mirela bila je uz mene kad sam prvi put uzela Lejlu u naručje. “Bit ćeš ti dobra mama, Amra,” šapnula mi je i obrisala mi suze. Ali ja sam osjećala samo prazninu i strah.

Kad smo se vratile kući, Ivan je bio nervozan jer nije mogao spavati zbog bebinog plača. “Zar ne možeš to srediti?” pitao bi svaku noć. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra.

Moja svakodnevica postala je rutina preživljavanja: hranjenje bebe, kuhanje ručka, pranje veša, slušanje Ivanovih prigovora. Prijateljice su me zvale na kafu, ali uvijek bih smislila izgovor. Nije mi se dalo objašnjavati zašto ne mogu doći ili zašto izgledam umorno.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lejlu, čula sam Ivana kako razgovara s prijateljem na telefonu: “Ma ona ti je stalno nešto nezadovoljna. Ne znam šta joj fali.” Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja svađa.

Počela sam pisati dnevnik. U njemu sam zapisivala sve što nisam mogla reći naglas: koliko me boli njegova ravnodušnost, koliko se bojim da ću zauvijek ostati nevidljiva. Pisanje mi je postalo jedini način da sačuvam zdrav razum.

Jednog dana, dok sam spremala stan za Lejlin prvi rođendan, pronašla sam staru fotografiju iz vremena kad smo Ivan i ja bili zaljubljeni. Gledala sam nas dvoje – nasmijane, sretne – i pitala se gdje su nestali ti ljudi.

Te večeri pokušala sam razgovarati s Ivanom.

“Ivane, možemo li popričati? Osjećam se usamljeno… kao da te više nema uz mene.”

Pogledao me preko ruba novina i odmahnuo rukom: “Opet ti sa svojim pričama. Zar ne vidiš koliko radim za ovu kuću?”

“Nije stvar u novcu! Trebam te kao čovjeka, kao muža!” glas mi je zadrhtao.

“Ne dramatiziraj,” ponovio je i otišao u drugu sobu.

Te noći nisam spavala. Gledala sam Lejlu kako mirno diše i shvatila da moram nešto promijeniti – zbog nje, ali i zbog sebe.

Počela sam razgovarati s drugim ženama na forumima i društvenim mrežama. Shvatila sam da nisam sama – mnoge žene iz Bosne i Hrvatske prolaze isto: šute iz straha od osude rodbine ili komšiluka.

Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod psihologinje. Prvi put nakon dugo vremena netko me slušao bez osuđivanja. Naučila me da moje emocije nisu slabost nego snaga.

Mjesecima sam radila na sebi – polako vraćala svoje hobije, počela trčati po parku s Lejlom u kolicima, upisala online tečaj grafičkog dizajna. Ivan nije primjećivao promjene ili ih nije želio vidjeti.

Na Lejlin drugi rođendan odlučila sam reći Ivanu sve što osjećam:

“Ivane, više ne mogu ovako živjeti. Ne tražim savršen brak ni bajku – samo poštovanje i podršku. Ako to ne možeš dati meni i našoj kćeri, možda nam je bolje odvojeno.”

Prvi put ga je moj glas zaustavio. Nije rekao ništa – samo je sjedio i gledao u pod.

Nisam znala što će biti dalje. Ali znala sam jedno: više neću šutjeti.

Danas pišem ovu priču za sve žene koje se osjećaju same u vlastitom domu. Za sve koje misle da nisu dovoljno dobre ili da moraju trpjeti zbog djece ili “što će reći ljudi”.

Pitam vas: koliko nas još šuti iz straha od osude? I kada ćemo napokon shvatiti da naše suze mogu postati naša najveća snaga?