Kad Suze Kapnu Na Stol: Obiteljski Ručak Koji Je Sve Promijenio
“Neću, Jasmina! Neću opet biti kriva za sve!” viknula sam, tresući ruke iznad sudopera dok su mi suze klizile niz obraze. Moja svekrva, Gordana, stajala je naslonjena na dovratak, ruku prekriženih na prsima, s onim svojim poznatim pogledom koji ne trpi prigovor. “Sanja, nemoj opet dramatizirati. Samo puran, nije kraj svijeta. Svi znamo da si prošle godine malo… pretjerala s pečenjem, ali tko nije pogriješio?”
Zastala sam, gledajući kroz prozor na dvorište gdje su se djeca smijala i igrala loptom. U kuhinji je mirisalo na svježe tijesto i pečene paprike, ali meni je u nosu gorio samo miris prošlogodišnjeg neuspjeha. Sjećam se kako su svi šutjeli dok su rezali onaj presuhi komad mesa, a Gordana je teatralno uzdahnula i rekla: “Neka, bit će više mjesta za kolače.”
Ove godine nisam htjela ponoviti istu grešku. “Gordana, molim te, neka netko drugi preuzme purana. Ja ću napraviti sarmu i pitu, kao svake godine. Neka Ivana ili Mirela…”
“Ivana radi do kasno, a Mirela nema pojma o kuhanju. Ti si domaćica, Sanja. To je tvoja dužnost,” odbrusila je Gordana i izašla iz kuhinje ostavljajući me s knedlom u grlu.
Muž, Dario, ušao je nekoliko minuta kasnije. “Šta je sad bilo? Opet ste se zakačile?” pitao je tiho, gledajući me zabrinuto.
“Ne mogu više, Dario. Svake godine ista priča. Nikad nije zadovoljna. Ako puran nije presuh, onda je prezačinjen. Ako kolač nije po njenom receptu, onda nije pravi. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za nju.”
Dario je slegnuo ramenima. “Znaš kakva je mama… Pusti je, napravi po svom.”
Ali nisam mogla pustiti. Ove godine sam odlučila reći NE.
Kad su svi sjeli za stol, atmosfera je bila napeta kao pred oluju. Djeca su šaptala, a odrasli su izbjegavali pogledavati prema meni i Gordani. Na sredini stola stajale su sarme i pita krompiruša, ali purana nije bilo.
Gordana je prva progovorila: “Sanja, gdje je puran?”
Duboko sam udahnula. “Nisam ga napravila. Ove godine sam odlučila da neću raditi nešto što me čini nesretnom i nervoznom. Pripremila sam ono što znam da svi vole i što mi ide od ruke. Ako netko želi purana, može ga napraviti iduće godine.”
Tišina. Čak su i djeca prestala žvakati.
Moj svekar, Mustafa, prvi se nasmijao: “Ma pusti purana! Sarma ti je bolja nego u moje rahmetli majke!”
Ali Gordana nije popuštala. “Znači tako? Sad ćemo svi jesti tvoje sarme jer si ti odlučila da ti je teško napraviti purana? Šta će reći komšije kad čuju da kod nas nema purana za praznik?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Neka komšije misle što hoće! Dosta mi je da se svake godine osjećam kao da polažem ispit pred tobom! Ovo je moj dom isto koliko i tvoj sinov dom!”
Dario me uhvatio za ruku ispod stola. “Mama, dosta više,” rekao je tiho ali odlučno.
Gordana se namrštila i ustala od stola. “Vidim ja da ovdje više nisam dobrodošla.” Izašla je iz blagovaonice tresnuvši vratima.
Nakon nekoliko minuta tišine, Mirela se nasmijala: “Sanja, ova pita ti je stvarno vrhunska! Možeš mi dati recept?” Djeca su nastavila jesti i smijati se, a atmosfera se polako opustila.
Kasnije te večeri, dok sam prala suđe, Dario mi je prišao s leđa i zagrlio me. “Ponosan sam na tebe,” šapnuo mi je.
Ali ja sam osjećala gorčinu u grlu. Znam da će Gordana ovo pamtiti godinama i da će svaka sljedeća obiteljska okupljanja biti obilježena ovim trenutkom.
Ponekad se pitam – vrijedi li borba za vlastito dostojanstvo cijene koju plaćamo u obiteljskim odnosima? Ili smo mi žene uvijek osuđene birati između mira u kući i mira u sebi?
Što vi mislite – gdje treba povući crtu?