Kad srce ne prašta: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ne mogu više, Harise!” – povikala sam, držeći Lejlu u naručju dok je kroz prozor dopirao miris kiše i zvuk automobila s Titove ulice. Glas mi je drhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze. Haris je sjedio na kauču, zurio u ekran mobitela kao da ga moj očaj ne dotiče. “Opet ti i tvoje drame, Amela. Zar ti nije dosta?” – promrmljao je bez da me pogleda. U tom trenutku, osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući, nevidljiva i nevažna.

Nekad smo sanjali zajedno – o malom stanu na Grbavici, o vikendima na Bjelašnici, o sreći koja dolazi s djetetom. Ali kad je Lejla stigla, Haris je nestao iza zida šutnje i nezainteresiranosti. Noći sam provodila sama, uspavljujući bebu dok je on izlazio s prijateljima ili sjedio pred kompjuterom. Majka mi je govorila: “Trpi, dijete. Svi muškarci su takvi. Bit će bolje kad Lejla poraste.” Ali ja nisam više mogla trpjeti.

Jedne noći, dok sam pokušavala smiriti Lejlu koja je plakala bez prestanka, Haris je ušao u sobu i nervozno zalupio vratima. “Možeš li je utišati? Trebam spavati!” Pogledala sam ga kroz suze: “I ja trebam spavati, Harise. I ja sam umorna!” On je samo odmahnuo rukom i izašao. Te noći sam prvi put pomislila da možda nije problem u meni.

Dani su prolazili u magli umora i tuge. Moje prijateljice su nestale – nisu znale što reći ženi koja stalno plače. Majka me posjećivala, donosila pite i savjete iz prošlog stoljeća. “Muškarac je stub kuće, Amela. Ne smiješ ga gurati od sebe.” Ali što kad stub trune iznutra?

Jednog popodneva, dok sam hranila Lejlu, zazvonio je telefon. Bila je to Azra, moja sestra iz Mostara. “Amela, dođi kod mene na par dana. Trebaš predah.” Pogledala sam Lejlu, pa Harisa koji je opet bio izgubljen u svom svijetu. “Ne mogu, Azra. Ne bi mi dao da odem.” Azra je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Onda ga ni ne pitaj. Spakiraj stvari i dođi. Nisi sama.”

Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke i sestre. Što ako pogriješim? Što ako Lejli oduzmem oca? Ali što ako ostanem i izgubim samu sebe?

Sljedeće jutro Haris je otišao na posao bez pozdrava. Spakirala sam najosnovnije stvari za Lejlu i sebe. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam izlazila iz stana. Na stubištu sam srela komšinicu Nadu koja me zabrinuto pogledala: “Ideš negdje, Amela?” Samo sam klimnula glavom i požurila niz stepenice.

Vožnja do Mostara bila je duga i tiha. Lejla je spavala u autosjedalici, a ja sam plakala cijelim putem. Kad sam stigla kod Azre, zagrlila me tako snažno da su mi popucale sve brane.

“Zaslužuješ bolje,” šapnula mi je.

Prvih dana kod Azre osjećala sam se kao da sam izdala samu sebe. Svaki zvuk telefona bio je kao udarac – čekala sam Harisov poziv, prijetnju ili molbu da se vratim. Ali on nije zvao. Samo je poslao poruku: “Ako si otišla, nemoj se vraćati.” To me slomilo i oslobodilo istovremeno.

Azra me vodila na šetnje uz Neretvu, pričala mi o svojim borbama s mužem koji je prije par godina otišao s drugom ženom. “Nije sramota biti sama ako si mirna sa sobom,” rekla mi je jednom dok smo gledale zalazak sunca.

Nakon mjesec dana odlučila sam ostati u Mostaru duže nego što sam planirala. Pronašla sam posao u jednoj maloj knjižari; vlasnica Senada bila je žena koja je preživjela rat i gubitak muža. “Život te ne pita jesi li spreman,” rekla mi je prvog dana. “Samo te baci u vatru i gleda hoćeš li izgorjeti ili postati jača.”

Lejla je rasla okružena ljubavlju moje sestre i njenih sinova. Počela sam osjećati da dišem punim plućima prvi put nakon dugo vremena.

Ali Sarajevo me nije puštalo. Majka me zvala svaki dan: “Što će narod reći? Kako ćeš sama s djetetom? Vrati se kući!” Osjećala sam krivnju, ali nisam mogla natrag u hladnoću Harisovih pogleda.

Jednog dana Haris se pojavio pred Azrinim stanom. Bio je bijesan: “Kako si mogla? Oduzela si mi dijete!” Pogledala sam ga ravno u oči: “Oduzeo si nas sebi mnogo prije nego što smo otišle.” Počeo je vikati, prijetiti sudom, ali ja više nisam bila ona slomljena žena iz Sarajeva.

Sudski proces bio je bolan i dugotrajan. Slušala sam kako me optužuje za sve – od lošeg majčinstva do ludila. Ali sudac me pogledao i rekao: “Dijete treba majku koja voli sebe da bi mogla voljeti njega.” Dobila sam starateljstvo nad Lejlom.

Godinama kasnije još uvijek osjećam težinu te odluke. Lejla često pita za oca; trudim se biti iskrena ali ne ogorčena. Ponekad se pitam jesam li joj uskratila nešto važno ili joj dala priliku za sretnije djetinjstvo.

Sada sjedim na balkonu s pogledom na Neretvu, Lejla se igra u dvorištu, a ja pišem ovu priču za sve žene koje misle da moraju trpjeti zbog tradicije ili straha od osude.

Možda nisam savršena majka ni žena, ali znam da nisam više nevidljiva.

Pitam vas: Koliko dugo treba čekati da nas netko primijeti? I gdje završava žrtva, a počinje hrabrost?