Kad se život preokrene: Priča o mojoj kćeri, unučetu i tajnama koje bole
“Mama, molim te, ne viči na mene…” Lana je stajala na pragu dnevne sobe, lice joj je bilo crveno od suza, ruke su joj drhtale. U tom trenutku, dok sam gledala svoju odraslu kćer kako se lomi pred mojim očima, srce mi se steglo kao nikada prije. Nisam ni stigla pitati što se dogodilo, a ona je već izgovorila riječi koje su mi promijenile život: “Trudna sam.”
Sjećam se kako mi je kroz glavu prošla cijela njezina mladost. Oduvijek je govorila da ne želi djecu. Još u gimnaziji, dok su njezine prijateljice maštale o vjenčanjima i bebama, Lana bi samo slegnula ramenima i rekla: “To nije za mene, mama. Ja želim putovati, raditi nešto veliko, biti slobodna.” Nikad je nisam pritiskala. Nisam joj govorila da će požaliti. Iako sam potajno sanjala o unucima, uvijek sam poštovala njezinu odluku.
Ali sada je stajala ispred mene, slomljena. “Ne znam što da radim… Bojim se. Ne mogu sama kroz ovo.”
Prigrlila sam je, a ona je jecala na mom ramenu. “Sve će biti u redu, dušo. Tu sam za tebe.”
Nekoliko dana kasnije, dok smo sjedile za kuhinjskim stolom i pile kavu, skupila sam hrabrost da pitam ono što me mučilo: “Lana… tko je otac?”
Pogledala me u oči, a onda spustila pogled. “Nećeš mi vjerovati…”
“Probaj me iznenaditi,” pokušala sam se našaliti, ali osjećala sam knedlu u grlu.
“Ivan.”
Na trenutak nisam shvatila. “Ivan? Koji Ivan?”
“Ivan… tvoj najbolji prijatelj iz djetinjstva. Onaj koji ti uvijek pomaže oko auta.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Ivan je bio deset godina stariji od Lane. Bio je poput člana naše obitelji – uvijek tu za nas kad treba nešto popraviti ili kad treba rame za plakanje. Nikada nisam ni pomislila da bi između njih moglo biti išta više od prijateljstva.
“Kako… kako se to dogodilo?” prošaptala sam.
Lana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda počela pričati: “Nakon što sam se vratila iz Zagreba, osjećala sam se izgubljeno. Svi su mi govorili da bih trebala biti sretna što imam dobar posao u Sarajevu, ali ja sam bila usamljena. Jedne večeri smo Ivan i ja popili previše vina… pričali smo satima o svemu i ničemu. I dogodilo se. Nisam to planirala, mama. On nije znao što da kaže kad sam mu rekla za trudnoću. Rekao je da će biti uz mene ako želim zadržati dijete, ali da ne može obećati ništa više od toga.”
Osjećala sam bijes, tugu i zbunjenost. Ivan? Moj prijatelj? Kako je mogao? Kako je Lana mogla? Ali gledala sam svoju kćer i znala da joj sada nije potrebna osuda.
Sljedećih tjedana sve se promijenilo. Ljudi u selu počeli su šuškati čim su vidjeli Lanu s trbuhom. “Jesi li čula? Lana je trudna! A otac… kažu da je Ivan!” Znala sam da će biti teško, ali nisam bila spremna na količinu zlobnih komentara i pogleda koji su nas pratili gdje god da krenemo.
Jedne večeri, dok smo sjedile na balkonu i gledale svjetla grada, Lana me pitala: “Mama, misliš li da sam pogriješila što nisam otišla na abortus? Znam da si uvijek željela unuka, ali ne ovako…”
Stisnula sam joj ruku. “Dušo, život nam često servira ono što najmanje očekujemo. Nije važno kako si došla do ovoga – važno je što ćeš sada učiniti. Ja ću biti uz tebe, kakvu god odluku donijela.”
Ivan se pojavljivao povremeno – donosio voće, pitao treba li što popraviti po kući. Ali nikada nije ostajao dugo. Vidjelo se da ga muči grižnja savjesti.
Jednog dana došao je ranije nego inače i zatekao Lanu kako plače u kuhinji.
“Lana… žao mi je zbog svega,” rekao je tiho.
“Zbog čega točno? Što si bio sa mnom ili što sada ne znaš što bi sa sobom?” Lana ga je gledala ravno u oči.
Ivan je sjeo za stol i pokrio lice rukama. “Ne znam kako da budem otac… Nikad nisam mislio da ću imati dijete s tobom… Znam koliko ti znači sloboda.”
Lana ga je gledala dugo i šutjela. Onda je samo rekla: “Ne tražim ništa od tebe osim iskrenosti. Ako želiš biti dio ovog djetetovog života – dobrodošao si. Ako ne želiš – neću te siliti.” Suze su joj klizile niz lice.
Ivan je otišao bez riječi.
Mjeseci su prolazili sporo i teško. Lana se borila s trudnoćom, s pogledima ljudi, s vlastitim strahovima. Ja sam pokušavala biti jaka zbog nje, ali noću bih plakala u tišini svoje sobe.
Kada se rodila mala Mila, sve se promijenilo. Prvi put kad sam je uzela u naručje, osjetila sam ljubav kakvu nikad prije nisam poznavala.
Ivan se pojavio nekoliko dana kasnije s velikim plišanim medvjedom i buketom cvijeća.
“Mogu li vidjeti svoju kćer?” pitao je tiho.
Lana mu je dala Milu u ruke. Gledao ju je dugo, a onda zaplakao.
“Nisam znao koliko mi može značiti jedno malo biće,” rekao je kroz suze.
Od tog dana Ivan je dolazio redovito – nekad samo na sat vremena, nekad bi ostao cijelo popodne. Nije bilo lako – povjerenje između njega i Lane bilo je narušeno, a ljudi iz sela nisu prestajali ogovarati.
Ali Mila nas je sve spojila na neki novi način.
Danas gledam svoju kćer kako uspavljuje Milu i pitam se: Koliko nas život može iznenaditi kad najmanje očekujemo? Je li moguće oprostiti onima koje najviše volimo – čak i kad nas najviše povrijede?