Kad se svijet uruši: Priča majke koja je izgubila sina na povratku kući

“Zašto nisi ostao još malo kod kuće, Ivane? Zašto baš večeras?” šaptala sam sebi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći u rukama njegovu jaknu, još uvijek mokru od kiše. Zvuk kišnih kapi na prozoru bio je jedino što je prekidalo tišinu u stanu. Sat je otkucavao tri ujutro, ali ja nisam mogla zaspati. U glavi mi se stalno vrtjela ista scena – policijska svjetla, žuta traka, i hladan glas inspektora: “Gospođo, žao nam je…”

Sve je počelo tog kobnog petka. Radila sam noćnu smjenu u bolnici u Novom Zagrebu. Kiša je lila kao iz kabla, a ja sam jedva čekala da završim i vratim se kući. Ivana nisam vidjela cijeli dan; posvađali smo se ujutro zbog sitnice – nije pospremio sobu i opet je kasnio u školu. Rekla sam mu nešto što nisam trebala: “Ako ti nije stalo do nas, idi gdje hoćeš!” Zatvorio je vrata za sobom bez riječi. Nisam znala da će to biti posljednji put da ga vidim živog.

Na povratku kući, oko ponoći, naišla sam na policijsku blokadu kod mosta na Savi. Policajac mi je mahnuo da stanem. “Prometna nesreća, gospođo, morat ćete zaobići.” Nije mi ni palo na pamet da bi to mogao biti Ivan. Prošla sam pored mjesta nesreće, pogled mi je na trenutak zapeo za razbijeni bicikl i crvenu jaknu na asfaltu. Srce mi je preskočilo, ali sam si ponavljala: “Nije moguće. Ivan je doma. Mora biti doma.”

Kad sam stigla kući, sve je bilo tiho. Njegove tenisice nisu bile u hodniku. Zvala sam ga na mobitel – bez odgovora. U tom trenutku zazvonio je telefon. “Ovdje Policijska uprava Zagreb…” Glas mi se slomio prije nego što su izgovorili njegovo ime.

Sljedećih nekoliko dana prošla sam kroz pakao. Suprug Dario bio je slomljen, ali nije znao kako pokazati tugu. Umjesto toga, vikao je na mene: “Zašto si ga pustila van po ovom nevremenu? Zašto nisi provjerila gdje je?” Njegove riječi su me rezale dublje od bilo kakvog noža. Moja sestra Marija dolazila je svaki dan, donosila juhu i pokušavala me utješiti: “Nisi ti kriva, Jasmina. Djeca su takva, uvijek žure negdje…” Ali ja sam znala istinu – posljednje što sam mu rekla bilo je izgovoreno u ljutnji.

Na sprovodu su svi plakali osim mene. Stajala sam kao ukopana, gledajući kako spuštaju moj svijet u zemlju. Susjedi su šaptali iza leđa: “Bio je dobar dečko…” “Šteta što ga nisu bolje pazili…” Svaka riječ bila je kao sol na ranu.

Nakon sprovoda kuća je bila puna ljudi, ali ja sam bila sama među njima. Dario se povukao u sebe, nije me ni pogledao danima. Jedne večeri sam ga pokušala zagrliti, ali me odgurnuo: “Ne mogu sad, Jasmina.” Osjećala sam kao da gubim i njega.

Jedino što mi je ostalo bila su sjećanja – Ivanov smijeh kad bi mi donio cvijet iz dvorišta, njegovi crteži po zidovima koje nikad nisam prebojila jer su me podsjećali na njega. Svaku noć bih sjedila u njegovoj sobi i čitala njegove poruke s prijateljima: “Vidimo se kod mosta!” “Ajde požuri!” Pitala sam se jesam li mogla nešto promijeniti da sam bila stroža ili nježnija.

Jednog dana došla mi je susjeda Azra iz Sarajeva, donijela baklavu i sjela pored mene bez riječi. Samo me držala za ruku dok sam plakala. “Znam kako ti je,” šapnula je. “Moj brat je poginuo u ratu. Nikad ne preboliš, ali naučiš živjeti s tim.” Te riječi su mi prvi put dale tračak nade da ću možda jednog dana moći disati bez boli.

Ali onda su počeli problemi s Darijem. Počeo je piti, dolazio kasno kući i sve češće vikao na mene zbog sitnica: “Zašto nisi oprala njegove stvari? Zašto si maknula njegove slike?” Nisam znala što želi od mene – da nastavim živjeti kao da se ništa nije dogodilo ili da zauvijek ostanem zarobljena u prošlosti?

Jedne noći našla sam ga kako sjedi u Ivanovoj sobi s bocom rakije u ruci. “Znaš li ti kako boli kad izgubiš sina?” pitao me kroz suze. Sjela sam pored njega i prvi put nakon dugo vremena zagrlili smo se i plakali zajedno.

Prošlo je godinu dana otkako Ivana nema. Naučila sam živjeti s boli, ali ona nikad ne nestaje. Svaki put kad čujem bicikl na ulici ili vidim dječaka s crvenom jaknom, srce mi preskoči. Ponekad sanjam da ga opet grlim i molim ga za oprost zbog svega što nisam stigla reći.

Pitam se – koliko nas živi s neizgovorenim riječima i krivnjom koju nosimo kao kamen oko vrata? Možemo li ikada oprostiti sebi kad nam sudbina uzme ono najvrijednije?