Kad se prošlost vrati: Susret na tramvajskoj stanici

“Nisi se ni promijenila, Alma,” promrmljao je glas koji sam prepoznala i prije nego što sam ga vidjela. Stajala sam na tramvajskoj stanici kod Ilidže, nervozno gledajući u mobitel, kad mi je prišao. Bio je pogrbljen, lice mu je bilo umorno, a oči su mu nosile teret godina koje su prošle bez mene. Nisam ga vidjela skoro deset godina.

“Jakove?” izustila sam, glas mi je zadrhtao. On je samo kimnuo, pogledao me kao da traži nešto što ni sam ne zna objasniti. U tom trenutku, sve ono što sam godinama pokušavala zaboraviti vratilo se s nevjerojatnom snagom. Sjećanja na naš mali stan u Zagrebu, na miris njegove košulje kad bih mu ujutro pripremala kavu, na tišinu koja je s vremenom postala glasnija od bilo kakve svađe.

“Kako si?” upitala sam, iako sam znala da to pitanje nema smisla. On je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.

Nekad sam bila ona djevojka koja se uvijek osjećala manje vrijednom. Moja sestra Lejla bila je ljepotica, uvijek u centru pažnje na svakoj svadbi i rođendanu. Ja sam bila ona koja pomaže mami u kuhinji, koja sluša očeve kritike jer nisam upisala medicinu kao što su oni željeli. Kad sam upoznala Jakova na fakultetu, činilo mi se da prvi put netko vidi mene, a ne samo moju sjenu.

Naš početak bio je kao iz filma. Šetnje po Maksimiru, kasne večere uz svijeće u stanu koji smo jedva mogli priuštiti. Ali onda su došli problemi – novac, posao, pritisak mojih roditelja koji nisu mogli prihvatiti da sam s nekim iz druge države, s nekim tko nije “naš”. “Alma, zar ne vidiš da on nikad neće biti dio naše obitelji?” govorila bi mama dok bi rezala luk za večeru. Tata bi samo odmahivao glavom: “Nema on karaktera za tebe.”

Jakov se trudio. Pronalazio je povremene poslove, donosio mi cvijeće kad bi mogao. Ali ja sam osjećala kako se udaljavamo. Počela sam ga kriviti za sve – za svoj osjećaj nesigurnosti, za to što nisam dovoljno dobra ni za njega ni za svoju obitelj. On bi šutio, povlačio se u sebe. Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog novca i mojih roditelja koji su dolazili nenajavljeno, jednostavno je otišao. Nije ostavio poruku. Samo tišina.

Godinama sam ga pokušavala zaboraviti. Završila sam fakultet, zaposlila se u jednoj firmi u Sarajevu, preselila bliže roditeljima jer su starili i trebali pomoć. Nikad nisam pronašla nekoga tko bi me volio onako kako me volio Jakov – ili možda nisam ni dozvolila sebi da pokušam.

I sad stoji tu, ispred mene, pogrbljen i stariji nego što bi trebao biti s 38 godina. “Zašto si otišao?” napokon sam skupila hrabrosti upitati.

Pogledao me tužno, oči su mu bile crvene. “Nisam znao kako ostati kad si ti već otišla od mene prije nego što sam otišao fizički,” rekao je tiho.

Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “Nisam znala kako te voljeti kad nisam voljela sebe,” priznala sam prvi put naglas ono što me godinama mučilo.

Ljudi su prolazili pored nas, neki su nas gledali sa znatiželjom, drugi su žurili svojim putem. Za njih smo bili samo dvoje stranaca na stanici. Za mene je to bio trenutak u kojem se cijeli moj život prelomio.

“Znaš li da sam te tražio?” upitao je nakon duge šutnje. “Pisao sam ti pisma koja nikad nisam poslao. Dolazio sam pred tvoj posao nekoliko puta, ali nikad nisam imao hrabrosti prići.”

Osjetila sam bol i tugu zbog svih propuštenih prilika. “Zašto sad? Zašto si sad došao?”

Slegnuo je ramenima. “Možda zato što više nemam šta izgubiti. Mama mi je umrla prošle godine. Tata me više ne prepoznaje od kad ima Alzheimera. Ostao sam sam u stanu na Trešnjevci… Sjetio sam se tebe i svega što smo mogli biti.”

Stajali smo tako još nekoliko minuta u tišini. Nisam znala što reći ni kako nastaviti dalje. Osjećala sam krivnju zbog svega što nisam rekla tada kad je trebalo – zbog svih trenutaka kad sam birala tuđu sreću umjesto svoje.

“Alma!” začula sam mamin glas s druge strane telefona koji mi je zazvonio u torbi. “Jesi li kupila kruh? Tata pita hoćeš li doći na ručak.” Pogledala sam Jakova i shvatila koliko su me obiteljske obaveze uvijek vukle nazad.

“Moram ići,” rekla sam tiho.

On je klimnuo glavom i pružio mi ruku koju sam stisnula jače nego što sam mislila da mogu.

Dok sam ulazila u tramvaj, okrenula sam se još jednom i vidjela ga kako stoji na stanici, pogrbljen i sam.

Cijelim putem do kuće razmišljala sam o tome koliko često biramo sigurnost umjesto ljubavi, koliko često slušamo druge umjesto sebe.

Možda je ovo bila posljednja prilika da mu kažem sve što osjećam – ili možda tek početak novog poglavlja koje ću ovaj put napisati sama.

Pitam se – koliko nas živi s duhovima prošlosti koje nikad nismo imali hrabrosti zagrliti do kraja? Da li ste vi ikada propustili reći ono najvažnije nekome koga ste voljeli?