Kad se obitelj raspada: Priča o izdaji, ponosu i novim počecima

“Ne očekujte nikakvu pomoć od nas! Sami se snalazite!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u svog muža Damira. Njegova majka, gospođa Ljiljana, izgovorila ih je hladno, bez imalo suosjećanja, prije pet godina, kad smo se vjenčali. Tada mi je bilo teško povjerovati da netko može biti toliko zatvoren prema vlastitom sinu i njegovoj supruzi. Damir je samo šutio, stisnutih usana, dok je njegov otac, gospodin Zvonko, gledao kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče.

Nismo imali ništa osim ljubavi i mladenačkog entuzijazma. Stanovali smo u podstanarskoj sobici na Ilidži, s pogledom na parking i uvijek hladnim radijatorima. Dok su Damirovi roditelji imali dvije kuće – jednu u Sarajevu, drugu na moru kod Makarske – nama nisu nudili ni privremeni krov nad glavom. “To je za nas i za našu starost,” govorila je Ljiljana. “Vi ste mladi, radite i zaradite kao što smo i mi morali.”

Godinama smo štedjeli svaku marku. Radila sam kao medicinska sestra u smjenama, Damir kao informatičar na ugovor. Bilo je dana kad sam plakala od umora, ali nisam htjela pokazati slabost pred svekrvom. Ona je uvijek nalazila način da me bocne: “Jesi li opet umorna? Pa nisi ti jedina koja radi!” ili “Možda bi trebala manje trošiti na gluposti pa bi imali više.”

Sve se promijenilo prošle zime. Zvonko je iznenada otišao – ostavio Ljiljanu zbog mlađe žene iz Mostara. Vijest nas je zatekla kao grom iz vedra neba. Damir je bio slomljen: “Moj otac nikad ne bi… Ne mogu vjerovati!” Ljiljana je plakala danima, ali ni tada nije tražila našu blizinu. Umjesto toga, počela je zvati Damira svakih par dana – najprije da se žali na Zvonka, a onda da traži pomoć.

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Damir je podigao slušalicu i odmah prepoznao majčin glas: “Sine, treba mi novac za popravak krova. Kiša curi u dnevnu sobu! Zvonko više ne šalje ništa, a ja sama ne mogu.” Pogledao me očima punim tuge i srama. “Šta da radim?” pitao me tiho.

“A gdje su bile sve te godine kad si ti njoj trebao?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. “Sjećaš li se kad smo molili za pomoć? Kad smo joj rekli da nemamo ni za grijanje? Sjećaš li se njenih riječi?”

Damir je sjeo kraj mene i uhvatio me za ruku. “Znam… ali ona je ipak moja majka. Ne mogu je pustiti da pati.”

Tih dana napetost među nama rasla je poput oluje nad Jadranom. Nisam mogla zaboraviti sve uvrede i odbijanja. S druge strane, gledala sam Damira kako se lomi između lojalnosti prema meni i osjećaja dužnosti prema majci.

Jedne večeri, dok smo večerali juhu iz vrećice jer smo štedjeli za vlastiti stan, Damir je rekao: “Razmišljao sam… možda bismo mogli uzeti kredit i pomoći joj s krovom. Kasnije će nam vratiti kad iznajmi stan na moru.”

Osjetila sam kako mi srce udara u grlu. “Znaš li koliko nam još treba da skupimo za kaparu? Ako sad dignemo kredit, opet ćemo biti na početku! A ona ima dvije kuće! Zašto ne proda jednu?”

Damir je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ona neće prodati ništa. Kaže da joj to treba za sigurnost.”

Nisam mogla više izdržati. Uzela sam kaput i izašla van na hladan zrak. Hodala sam ulicama Sarajeva dok mi se suze slijevale niz lice. Sjetila sam se svoje majke u Zenici – kako bi dala zadnju marku da meni bude bolje. Zašto Ljiljana ne može biti takva?

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Damir je bio povučen, ja ogorčena. Onda me jednog jutra nazvala Ljiljana sama: “Slušaj me dobro, Jasmina,” rekla je oštro. “Znam da misliš da sam bila loša prema vama, ali život nije fer ni prema meni. Sad nemam nikoga osim vas dvoje. Ako mi ne pomognete, mogu slobodno umrijeti pod tim krovom!”

Nisam znala što reći. Osjetila sam mješavinu sažaljenja i bijesa.

Te večeri sjeli smo s Damirom za stol.

“Ako joj pomognemo sada,” rekla sam tiho, “to znači da ćemo još godinama biti podstanari. Ali ako ne pomognemo… hoćeš li moći spavati mirno?”

Damir me pogledao očima punim boli: “Ne znam… Ali znam da ću tebe izgubiti ako nastavim ovako.” U tom trenutku shvatila sam koliko ga ova situacija razdire.

Na kraju smo odlučili pomoći Ljiljani – ali uz uvjet da nam prepiše barem dio kuće na moru kao garanciju za kredit koji ćemo dignuti.

Kad smo joj to predložili, Ljiljana je poludjela: “Vi ste isti kao vaš otac! Samo gledate svoj interes! Ja sam vas rodila, a vi mene ucjenjujete!”

Damir je prvi put u životu povisio glas na majku: “Mama, dosta! Godinama si nas odbijala i vrijeđala Jasminu! Sad tražiš pomoć – a nisi spremna ništa dati zauzvrat! Ovo nije ucjena, ovo je pošten dogovor!”

Nakon toga tjednima nismo čuli ništa od nje. Onda nam je stigao poziv od javnog bilježnika – Ljiljana je pristala prepisati pola kuće na Damira.

Danas sjedim u našem malom stanu i razmišljam o svemu što smo prošli. Jesmo li pogriješili što smo popustili? Je li obitelj uvijek vrijedna žrtve – čak i kad te godinama odbija?

Što biste vi učinili na našem mjestu? Je li krv doista gušća od vode ili ponekad treba misliti samo na sebe?