Kad se moj svijet srušio: Laurina priča o izdaji, tišini i potrazi za smislom
“Laura, moramo razgovarati.” Ivanov glas bio je tih, ali odlučan. Stajao je nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake. Pogledala sam ga preko ruba šalice kave, osjećajući kako mi srce preskače. “Zaljubio sam se u drugu ženu. Odlazim.”
Nisam rekla ništa. Nije bilo suza, nije bilo vike. Samo tišina koja je odzvanjala između nas kao udarac groma. Ivan je očekivao da ću ga moliti, da ću plakati ili ga barem ošamariti. Ali ja sam ustala, otišla do ormara i počela slagati svoje stvari u kofer. Ruke su mi drhtale, ali lice mi je ostalo mirno kao površina Jadrana u rano jutro.
“Laura… zar nećeš ništa reći?” pitao je, glas mu je bio pun nevjerice.
“Ne znam što bih rekla, Ivane. Ako si odlučio otići, idi.”
Nakon što su se vrata za njim zatvorila, ostala sam sama u stanu u Novom Zagrebu koji smo zajedno uređivali godinama. Svaka slika na zidu, svaka šalica u kuhinji podsjećala me na nas dvoje – na ono što smo bili prije nego što su se snovi raspršili kao prašina pod nogama.
Prvih nekoliko dana nisam izlazila iz stana. Mama je zvala svaki dan: “Laura, dušo, dođi kući u Osijek. Ne moraš biti sama.” Ali nisam mogla. Nisam htjela biti ona kćerka koja se vraća roditeljima jer joj je muž slomio srce. Nisam htjela biti predmet sažaljenja ni tema ogovaranja susjeda.
Noći su bile najgore. Ležala bih budna satima, zureći u strop i pitajući se gdje sam pogriješila. Je li to zato što nisam željela djecu? Zato što sam previše radila? Zato što sam bila previše tiha ili previše glasna? U glavi su mi odzvanjale riječi moje prijateljice Mirele: “Muškarci uvijek traže nešto novo kad im postane dosadno.” Je li Ivanu sa mnom bilo dosadno?
Jednog jutra, nakon tjedan dana samoće, odlučila sam otići na posao. Ušla sam u tramvaj broj 6 i gledala kroz prozor kako Zagreb prolazi pored mene – ljudi žure na posao, djeca vuku roditelje za ruke, starci sjede na klupama i hrane golubove. Sve je izgledalo isto, a moj svijet bio je potpuno drugačiji.
Na poslu su me svi gledali s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Šefica Sanja me pozvala u svoj ured: “Laura, ako ti treba slobodan dan ili dva… znaš da možeš računati na nas.” Samo sam kimnula glavom i vratila se za svoj stol. Nisam željela suosjećanje – željela sam samo nestati.
Mirela me jedne večeri odvukla na piće u mali kafić kod Britanca. “Znaš, Laura, možda je ovo prilika da napokon misliš na sebe. Da otputuješ negdje, da upoznaš nekog novog…”
“Ne želim nikoga upoznavati,” prekinula sam je. “Ne znam ni tko sam ja više.”
Počela sam odlaziti na duge šetnje po Maksimiru. Gledala sam obitelji kako se smiju, parove kako se drže za ruke i osjećala prazninu koja me izjedala iznutra. Jednog dana srela sam stariju gospođu koja je hranila vrapce.
“Dušo, jesi li dobro?” upitala me kad je vidjela suze u mojim očima.
“Moj muž me ostavio,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Gospođa me pogledala blagim očima: “Znaš li koliko puta sam ja bila ostavljena? Ali svaki put sam pronašla nešto novo u sebi. Samo nemoj odustati od sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam pisati dnevnik – svaku večer bih zapisivala sve što osjećam: bijes, tugu, strah, ali i sitne trenutke radosti kad bih osjetila miris svježe kave ili vidjela zalazak sunca nad gradom.
Ali kako su mjeseci prolazili, shvatila sam da ne pronalazim smisao ni utjehu. Prijatelji su se polako udaljavali – svi su imali svoje živote, svoje probleme. Mama je sve rjeđe zvala jer nije znala što bi mi više rekla osim: “Vrijeme liječi sve.” A ja nisam vjerovala u to.
Jedne večeri nazvala me sestra Ana iz Sarajeva: “Laura, dođi kod mene na vikend. Promijenit će ti okolina.” Pristala sam iz očaja.
U Sarajevu me dočekao miris bureka i zvuk ezana s Baščaršije. Ana i njen muž Emir trudili su se oraspoložiti me – vodili su me po gradu, pričali viceve, pokušavali me nasmijati. Ali ja sam bila kao duh među živima.
Jedne noći sjela sam s Anom na balkon dok je grad tonuo u noćnu tišinu.
“Znaš li što najviše boli?” pitala sam je tiho.
“Što?”
“To što ne znam više tko sam bez njega. Kao da mi je netko istrgnuo dio mene i sad ne znam kako dalje.”
Ana me zagrlila: “Možda moraš prihvatiti da nekad nema odgovora. Da nekad samo trebaš preživjeti dan po dan.”
Vratila sam se u Zagreb još praznija nego prije. Počela sam raditi još više – ostajala bih do kasno u uredu samo da ne moram misliti. Vikendom bih sjedila sama u stanu i gledala stare slike s Ivanom – slike s mora u Makarskoj, s planinarenja po Velebitu, s obiteljskih ručkova kod njegovih roditelja u Samoboru.
Jednog dana stigla mi je poruka od Ivana: “Nadam se da si dobro.” Nisam odgovorila. Nisam imala što reći čovjeku koji mi je okrenuo leđa kad mi je najviše trebao.
Godina dana prošla je kao u magli. Nisam pronašla novu ljubav, nisam otputovala na egzotična mjesta niti otkrila novu strast prema životu kao što to pišu u časopisima za žene. Ostala sam ista Laura – možda malo tiša, malo tužnija i puno opreznija.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno pronaći svjetlo nakon što te tama proguta? Ili neki ljudi jednostavno ostanu izgubljeni zauvijek?