Kad Samir Zagrli Lejlu: Dobrota Bez Granica
“Ne gledaj ih, Samire. Samo prođi dalje, ne petljaj se,” šaptao sam sebi dok sam prolazio pored skupine dječaka koji su se smijali i dobacivali nešto djevojci na klupi. Bio je to moj prvi dan u novoj školi u Sarajevu, a osjećaj nelagode stezao mi je grlo. Nisam poznavao nikoga, a već sam osjećao težinu pogleda na sebi – stranac, došljak iz Mostara, s naglaskom koji odaje da nisam ‘njihov’.
Ali onda sam ugledao Lejlu. Sjedila je sama, glave pognute, suze su joj klizile niz obraze. Dječaci su se udaljavali, ostavljajući za sobom šapat i podsmijeh. Nešto me natjeralo da stanem. “Hej… jesi li dobro?” pitao sam tiho, nesiguran hoće li me uopće čuti ili samo otjerati pogledom.
Podigla je oči, crvene od plača. “Nisam… ali nema veze. Navikla sam.”
Sjeo sam pored nje, iako mi je srce tuklo kao ludo. “Znaš… i ja sam danas novi ovdje. Ako ti treba društvo…”
Lejla je samo slegnula ramenima. “Nije važno. Oni uvijek nađu nekog novog za ismijavanje. Danas sam ja, sutra ćeš možda biti ti.”
Taj trenutak bio je početak nečega što nisam mogao ni zamisliti. Sljedećih dana postali smo nerazdvojni. Ljudi su nas gledali čudno – ona povučena djevojka iz razreda i ja, novi dečko s juga. Ali nije me bilo briga. Počeli smo zajedno učiti, šetati do škole, dijeliti sendviče na velikom odmoru.
Jednog dana, dok smo sjedili u školskom dvorištu, Lejla mi je ispričala svoju priču. “Znaš li kako je to kad te vlastita porodica ne razumije? Mama stalno govori da sam preosjetljiva, da izmišljam probleme. Tata šuti ili viče kad mu dosadi slušati. A brat… on me ni ne primjećuje. U školi sam uvijek bila ‘ona čudna’, jer ne nosim markiranu odjeću i ne izlazim s njima na kafu u grad.”
Osjetio sam kako mi se steže u grudima. “Kod mene nije puno bolje,” priznao sam. “Roditelji su stalno u svađi otkad smo se preselili. Mama želi nazad u Mostar, tata kaže da ovdje imamo više šansi. Ja samo želim da prestanu vikati jedno na drugo.”
Naša prijateljstva počela su mijenjati i druge oko nas. Prvo nam se pridružila Azra, djevojka iz susjednog razreda koju su ismijavali zbog viška kilograma. Onda Emir, povučen dečko koji je uvijek sjedio sam u zadnjoj klupi. Malo po malo, naša mala grupa rasla je – svako od nas nosio je neku svoju bol, ali zajedno smo se osjećali jače.
Jednog dana, dok smo sjedili u parku poslije škole, naišla je grupa starijih učenika predvođena Damirom – poznatim nasilnikom iz četvrtog razreda.
“Šta je ovo? Klub luzera?” Damir se nasmijao, a njegovi prijatelji su ga slijedili.
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Pusti nas na miru, Damire,” rekao sam tiho ali odlučno.
On se nagnuo prema meni: “Ti si novi ovdje, Samire. Ne znaš još pravila. Ovdje mi određujemo ko vrijedi a ko ne.” Pogledao je Lejlu s podsmijehom: “A ti, Lejla, bolje bi ti bilo da se makneš od ovog Mostarca prije nego što oboje završite loše.”
Lejla je ustala i pogledala ga ravno u oči: “Ne bojim te se više.”
Damir je zastao na trenutak, iznenađen njenom hrabrošću. Onda se samo nasmijao i otišao.
Te večeri Lejla mi je poslala poruku: “Hvala ti što si bio uz mene. Prvi put osjećam da nisam sama.” Osjetio sam toplinu u grudima kakvu dugo nisam osjetio.
Ali problemi nisu nestali preko noći. U školi su počele kružiti glasine o nama – da smo ‘sekta’, da smo ‘čudaci’. Neki profesori su nas podržavali, ali većina je okretala glavu.
Jednog dana mama me dočekala kod kuće s ozbiljnim izrazom lica: “Samire, zvala me razrednica. Kaže da si stalno s onom Lejlom i još nekim djecom koja imaju problema u školi. Ne želim da upadaš u loše društvo!”
“Mama! Oni nisu loši ljudi! Samo su drugačiji!” vikao sam kroz suze.
“Ne želim raspravu! Ovdje si da učiš i budeš najbolji! Neću da mi sin bude predmet ogovaranja!”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o tome koliko je teško biti svoj kad te svi žele promijeniti ili utišati.
Sljedećih tjedana nastavili smo se boriti – za svoje mjesto pod suncem, za pravo na prijateljstvo i različitost. Organizirali smo radionicu o vršnjačkom nasilju; pozvali smo psihologinju iz centra za mlade da održi predavanje o empatiji i prihvaćanju.
Na početku nas je slušalo samo nekoliko učenika i jedna profesorica. Ali vremenom su nam se pridružili i drugi – neki iz znatiželje, neki iz potrebe da pronađu svoje mjesto.
Jednog dana Lejla me zagrlila ispred cijelog razreda nakon što je pročitala svoj sastav o tome kako je pronašla prijatelja koji ju vidi onakvom kakva jest.
U tom zagrljaju osjetio sam snagu koju nam niko nije mogao oduzeti.
Danas, kad pogledam unazad, pitam se: Što bi bilo da sam tog prvog dana samo prošao pored Lejle? Koliko često prođemo pored tuđe boli misleći da nije naš problem? Možda bismo svi trebali češće zastati i pitati: “Jesi li dobro?”