Kad Samir Zagrli Lejlu: Dobrota Bez Granica
“Zašto uvijek ja? Zašto baš danas?” ponavljao sam u sebi dok sam stajao pred vratima nove škole u Sarajevu, stežući ruksak kao da mi je jedini prijatelj. Mama me jutros zagrlila jače nego inače, a tata je samo šutio, gledajući kroz prozor. Znao sam da im nije lako, preselili smo zbog tatinog posla, a ja sam ostavio sve što sam poznavao – prijatelje, staru školu, čak i Mirzu iz susjedstva s kojim sam igrao nogomet do kasno u noć.
Hodnici su mirisali na kredu i deterdžent. Djeca su prolazila pored mene, neki su me odmjeravali, drugi šaptali. “To je onaj novi, Samir iz Mostara,” čuo sam kako jedna djevojčica govori drugoj. Osjećao sam se kao da imam natpis na čelu: STRANAC.
Prvi odmor proveo sam sjedeći na klupi ispod stare lipe u školskom dvorištu. Tada sam je ugledao – Lejla, djevojčica s dugom smeđom kosom i velikim očima, sjedila je sama na drugoj klupi. Glavu je sakrila među dlanove, ramena su joj se tresla. Nisam mogao okrenuti glavu. Nešto u meni, možda tuga koju sam i sam osjećao, natjeralo me da ustanem i priđem joj.
“Hej… jesi li dobro?” pitao sam tiho.
Podigla je glavu, oči su joj bile crvene od suza. “Nisam… Svi me izbjegavaju otkad sam pogriješila na priredbi prošli tjedan. Smiju mi se i govore da sam nespretna.”
Sjeo sam pored nje. “Znaš, i ja se danas osjećam kao da me svi gledaju čudno. Prvi dan mi je ovdje. Možda možemo biti čudni zajedno?”
Lejla se nasmiješila kroz suze. “Možda… Hvala ti što si prišao.”
Taj razgovor bio je početak nečega što nisam mogao ni zamisliti. Sljedećih dana Lejla i ja smo postali nerazdvojni. Zajedno smo sjedili na nastavi, dijelili užinu i smijali se sitnicama koje drugi nisu ni primjećivali. Ali nije sve bilo tako jednostavno.
Jednog dana, dok smo igrali graničara s ostalom djecom, Adnan, najpopularniji dječak u razredu, dobacio je: “Gledaj ih, nespretna Lejla i novi iz Mostara! Baš ste par!” Djeca su se smijala, a meni je krv udarila u lice.
“Šta ti smeta što smo prijatelji?” viknuo sam, ali glas mi je zadrhtao.
Adnan se nasmijao: “Ma ništa, samo kažem… Ovdje svako ima svoje društvo.”
Te večeri kod kuće nisam mogao zaspati. Mama je primijetila da nešto nije u redu.
“Samire, šta te muči?”
Ispričao sam joj sve. Sjela je pored mene i zagrlila me.
“Sine, ljudi često ne razumiju ono što im je novo ili drugačije. Ali prava vrijednost čovjeka vidi se po tome kako se ponaša prema drugima – pogotovo kad je teško. Budi svoj i budi dobar prijatelj. To će na kraju svi vidjeti.”
Sljedećih dana Lejla i ja smo odlučili ne obazirati se na komentare. Počeli smo pomagati drugoj djeci s domaćim zadacima, a Lejla je predložila da organiziramo malu priredbu za Dan škole – ali ovaj put za sve koji žele sudjelovati, bez obzira na to jesu li popularni ili ne.
Pripreme su bile pune smijeha i nervoze. Adnan se isprva rugao, ali kad je vidio koliko nas uživa u probama, prišao nam je.
“Mogu li i ja sudjelovati?” pitao je tiho.
Lejla ga je pogledala i klimnula glavom. “Naravno! Svi su dobrodošli.”
Na dan priredbe školska sala bila je puna roditelja i nastavnika. Kad smo izašli na pozornicu, srce mi je lupalo kao ludo. Ali kad sam pogledao Lejlu pored sebe i vidio njen osmijeh, znao sam da smo napravili nešto veliko.
Nakon priredbe prišla nam je razrednica Azra.
“Ponosna sam na vas dvoje,” rekla je kroz suze radosnice. “Pokazali ste svima da dobrota nema granica – ni među gradovima, ni među djecom.” Djeca su nam prilazila, čestitala nam i pitala mogu li biti dio našeg društva.
Kod kuće sam zagrlio mamu i tatu jače nego ikad prije.
Lejla mi je sutradan šapnula: “Znaš li da si mi promijenio život?”
Nasmijao sam se: “I ti meni.”
Danas znam – nije važno odakle si ni koliko si drugačiji. Važno je imati srce koje zna prepoznati tuđu tugu i pružiti ruku kad treba.
Ponekad se pitam: Šta bi bilo da sam samo prošao pored Lejle tog dana? Koliko često propustimo priliku da nekome promijenimo život – ili sebi?